Code civil

Izvor: Wikipedia

Code civil

Code civil des français
Code Napoleon

Accéder aux informations sur cette image nommée Speyer (DerHexer) 2010-12-19 051.jpg.
Accéder aux informations sur cette image nommée Europe map Napoleon 1811.png.
Zakon
Tip: Građanski zakonik
Država: Francuska (Prvo carstvo)
Donositelj: Car Napoleon I
Datum proglašenja: 21. mart 1804.
Pravni sistem: kontinentalno pravo
Izvori: francusko običajno pravo
Corpus iuris civilis (rimsko pravo)
Uticaj na: Opći građanski zakonik (OGZ)
Srpski građanski zakonik
Italijanski građanski zakonik
Građanski zakonik Lousiane
latinoamerički građanski zakonici
Prestanak važenja: Traje do danas

Code civil des français (hrvatskosrpski: Francuski građanski zakonik) koji je 1807. preimenovan u Code Napoleon (Napoleonov zakonik) pa nakon restauracije 1814. u Code Civil (Građanski zakonik) bio je francuski građanski zakonik, napravljen na Napoleonovu inicijativu - 1804. To je bila prva kodifikacija prava koja se odnosila na građana pojedinca, u upotrebi u mnogim zemljama od Francuske, Belgije, Italije, Poljske, Ilirskih provincija i brojnih njemačkih država.

Načela na kojima je izrađen bila su; jednakost svih pred zakonom, nezavisnost prava od religije i garantiranje privatnog vlasništva. Zakonik je ukinuo povlastice na temelju rođenja, dopustio slobodu vjeroispovijesti, i precizirao da poslove u državnoj upravi mogu dobiti najkvalificiraniji ljudi za taj posao.[1] Za izradu zakonika sastavljena je komisija od četiri eminentna pravnika, koji su ekpresno obavili posao, tako da je on stupio na snagu 21. marta 1804. [1] Napoleonov zakonik bio je naglašeno jasno napisan i provedljiv zakon, veliki korak u sređivanju stanja i pravne zbrke, zamijenivši prethodno šarenilo feudalnih zakona. Američki historičar Robert Holtman ga smatra jednom od rijetkih dokumenata koji su utjecali na cijeli svijet. [1]

Napoleonov građanski zakonik nije bio prvi pravni kodeks na evropskom tlu koji se ticao građanskog prava - njemu su predhodili Maksimilijanov bavarski građanski zakonik (Codex Maximilianeus bavaricus civilis) iz Bavarske -1756., Opći zemaljski zakonik (Allgemeines Landrecht) iz Prusije, 1794. i Zapadni galicijski zakonik (Galicija, tada dio Austrije, 1797.). On je međutim, bio prvi moderni pravni zakonik koji se proširio po cijeloj kontinentalnoj Evropi i snažno utjecao na zakonodavstvo mnogih država nastalih za vrijeme i nakon Napoleonskih ratova. [1]

Sam Napoleon u svojim memoarima koje je diktirao na Svetoj Heleni, shvatio je da će od svega što je napravio za svog života - Code civil ostati njegova najveća ostavština - moja prava slava ne leži u činjenici da sam pobjedio u četrdeset bitaka, - Waterloo će izbrisati uspomenu na sve moje pobjede, ali moj Građanski zakonik - živjet će vječno. [2]

Historija[uredi - уреди]

Okolnosti nastanka zakonika[uredi - уреди]

Šarenilo pravnih sistema bila je dominantna karakteristika pravnog poretka predrevolucionarne Francuske. Na mediteranskom jugu prevladavao je pravni poredak na temeljima Rimskog prava, dok je po sjevernim pokrajinama, zajedno s Parizom, prevladavalo Običajno pravo, koje se razvilo na temeljima feudalnih franačkih i germanskih institucija. Brak i porodični život bili su gotovo u potpunosti pod kontrolom Rimokatoličke crkve, regulirani kanonskim pravom. Osim toga, od početka 16. vijeka, sve veći broj pravnih pitanja bio je reguliran kraljevskim uredbama i pravilnicima i sudskom praksom koju je razvio aristokratski parlement (dvorski savjet). Svako područje imalo je vlastite carine, i unatoč napora u 16. i 17. vijeku da se to stanje sredi i zakoni jedinstveno kodificiraju - ništa nije napravljeno, zbog velikog otpora svih onih grupa kojima se zadiralo u njihove privilegije.[3] Nakon Francuske revolucije, kodifikacija je postala ne samo moguća, već nasušno potrebna. Dotad moćne grupe, koje su zbog vlastitih interesa to kočile, kao što su brojni feudalni dvorovi, cehovi i bratovštine su uništeni i ukinuti, a uplitanje crkve u svjetovnu vlast svedeno na najmanju moguću mjeru, a i pokrajine su pretvorene u jedinice nove nacionalne države. Code Napoleon temeljio se po prvi put u historiji čovječanstva na pretpostavci da treba stvoriti racionalni zakon, oslobođen svih prethodnih predrasuda a njegov sadržaj trebao je biti sublimat zdravog razuma, a njegovo moralno opravdanje nije ležalo u starim običajima i monarhističkom paternalizmu već u njegovoj usklađenosti sa diktatima razuma. [3]

Napoleonska reforma prava[uredi - уреди]

Napoleon je odmah nakon što je postao prvi konzul, krenuo u reformu francuskog pravnog sistema u skladu s idejama Francuske revolucije, jer su stari feudalni i rojalistički zakoni djelovali zbunjujuće i kontradiktorno stanovništvu zemlje.

Posebna zbrka vladala je kod građanskog prava, koji je bio predmet mnogih različitih tijela državne uprave, i gomile različitih pravnih propisa po Francuskoj - zbog tog je još Nacionalni konvent to htio zamijeniti jednim zakonikom. Izrada nacrta novog građanskog zakonika povjerena je uglednom pravniku i zastupniku revolucionarnog konventa - Jean Jacques Régis de Cambacérèsu. On je prvi nacrt zakonika izradio još 1793. (u nevjerojatnih mjesec dana), ali se konvent bavio više sukobima sa kontrarevoluciona i evropskim silama koje su ih podržavale, tako da je taj zakon ostao po strani, - njegov nacrt je dorađivan 1794. i 1796. ali sve je ostalo samo na tome.

Rad na izradi zakonika ponovno je obnovljen Napoleonovim dolaskom na vlast 1799. On sam je jednom prilikom izjavio kako je sanjario da će biti moguće sve zakone svesti na jednostavne geometrijske demonstracije, tako da će o njima moći suditi svatko tko zna čitati i pisati i složiti dvije ideje. [4]Osnovana je komisija od četiri eminentna pravnika (Felix-Julien-Jean Bigot de Preameneu, Jacques de Maleville, Jean-Etienne-Marie Portalis i François-Denis Tronchet) - 1800, kojoj je predsjedao drugi konzul Republike - Cambacérès, a vrlo često i sam prvi konzul - Napoleon, koji je požurivao rad komisije, tako da su ga zvali Ahilej komisije. [4] Nakon intenzivnog rada - zakonik (kodeks) je bio gotov 1801., ali nije objavljen sve do 21. marta 1804. kad je objavljen pod imenom - Code civil des Français (Francuski građanski zakonik).

Prva stranica originalnog zakonika iz 1804

Code Civil je razvijen uglavnom na temeljima raznih starih običajnih zakona, inspiriran Justinijanovim zbornikom iz 6. vijeka Corpus iuris civilis u kojem je kodificirano rimsko pravo, uz njegov kodeks. Međutim, napoleonski kodeks razlikuje od Justinijanovog u par važnih stvari, u njega su ugrađena sve vrste ranijih pravila i običaja, a ne samo zakonodavni propisi; on nije bio samo zbirka starih pravnih akata, već skup potpuno novih tekstova, sa zdravorazumskom strukturom, bez vjerske podloge - napisan na narodnom živom francuskom jeziku toga doba. [4] Code Civil bio je korjenita promjena u sistemu građanskog prava on je učinio zakone mnogo jasnijim i dostupnijim. On je i dokinuo stare sukobe između kraljevske i sudske vlasti, koji su bili na vrhuncu posljednjih godina prije revolucije, kad su mnogi suci tvrdoglavo ustrajali na svojim odlukama, koje su štitile privilegije društvenih klasa kojima su pripadali. Zbog tog se nova revolucionarna vlast - opredjelila za racionalno rješenje tog problema, dajući prednost općem društvenom interesu nasuprot partikularnom pojedinačnom - shativši da sami pravnici neće moći izraditi nove zakone.

To se odražava i u napoleonovom zakoniku zabranom sudovima da sude od slučaja do slučaja, već isključivo na osnovu općih pravila koja su se trebala uvesti (članak 5), budući da je stvaranje općih pravila bilo od tad u domeni zakonodavne a ne više sudske vlasti. Tako je teoretski dokinuto običajno pravo u Francuskoj.

Sadržaj zakonika[uredi - уреди]

Code Civil iz 1804. godine imao je 2281 člana i bio podijeljen na 4 dijela;

  • Uvod u njemu se govori se o pravnim učincima i primjeni zakona. Zakoni se mogu primijeniti samo ako su regularno donijeti, i službeno objavljeni, tajni zakoni nisu dozvoljeni. Zabranjeno je suditi ex post facto (primjenjivati zakone na događaje koji su se dogadili prije njihova službenog stupanja na snagu). Sucima je bilo zabranjeno odbijati predmete, zbog nedostatnosti zakona, potičući ih da sami tumače zakon i izdaju pravorijek, s druge strane, sucima je zabranjeno donošenje općih odluka zakonodavne vrijednosti.
  • Prva knjiga, podjeljena na 11 poglavlja bavi se pravima građana pojedinca i porodice; uživanje građanskih prava, zaštitom privatnosti, prebivalištem, skrbništvom, starateljstvom, odnosima roditelji - djeca, brakom, odnosom bračnih drugova i rastavom braka. [3]U pogledu porodičnog prava zakonik je po današnjim mjerilima bio - patrijalhalan, jer je davao prednost muškarcima u odnosu na žene i djecu, ali tad je u cijeloj Evropi bila slična situacija. Zakonik je ipak prilično liberalan u usporedbi sa ostalom Evropom, on je dozvoljavao razvod na osnovu uzajamnog pristanka. [5] Mnoge od ovih odredbi su reformirane u drugoj polovici 20. vijeka. [3]
  • Druga knjiga podjeljena na 4 poglavlja, bavi se reguliranjem vlasničkih prava, vrstama imovine i služnosti. [3]
  • knjiga III; o različitim načinima sticanja imovine u 1570 članaka, podj 19 nasl, ugovori...
  • Treća knjiga podjeljena na 19 poglavlja i 1570 članaka, bavi se različitim načinima stjecanja imovine; nasljeđivanjem, donacijom, brakom i na osnovu ugovornih obaveza). U posljednjim poglavljima, zakonik regulira broj potrebnih ugovora, pravne i konvencionalne hipoteke, pitanja ograničenja aktivnosti i pravne lijekove. [3]

U odnosu na obaveze, zakonik je obnovio tradicionalne rimske pravne kategorije ugovornog prava; ugovor, kvazi-ugovor (latinski: quasicontractus), delikt (delictum) i kvazi-delikt (quasi-delict ). Sloboda ugovoranja nije eksplicite navedena, ali je temeljni princip u mnogim odredbama zakonika. [3]

Ostali francuski zakonici iz napoleonskog doba[uredi - уреди]

Kazneni zakonik (Code pénal)[uredi - уреди]

Louis Michel Le Peletier de Saint-Fargeau predstavio je nacionalnoj Ustavotvornoj skupštini novi kazneni zakonik - 1791. [6] On je pojasnio da njegov zakonik kažnjava samo pravi kriminal a ne lažna kriminalna djela izmišljena na bazi praznovjerja, feudalizma, i despotskog poreznog sistema. On je izbacio iz popisa kriminalnih djela sve one što je stvoreno na bazi praznovjerja (misleći pritom na kršćansku religiju), ali to su uono vrijeme bili; psovka, krivovjerje, svetogrđe i čarobnjaštvo. Svi ta stara kaznena djela su dekrimilizirana, i novi kazneni zakon izdan za vrijeme Napoleona - 1810. nije sadržavao zakonske odredbe o vjerskim zločinima, isto tako ni istospolni seksualni odnosi više nisu bili - kriminalni čin.

Zakon o parničnom postupku (Code de procédure civile)[uredi - уреди]

Pošto je cijeli stari pravni sistem bio demontiran, trebalo je promjeniti i Zakon o parničnom postupku, koji je usvojen 1806.

Trgovački zakonik (Code de commerce)[uredi - уреди]

Trgovački zakonik usvojen je - 1807. [7] on uz brojne izmjene vrijedi još i danas u Francuskoj, njegova 11 knjiga (pomorsko pravo) ostala izvor pomorskog prava na jadranskom primorju za svo vrijeme Austro-Ugarske i kasnije Jugoslavije.

Zakon o kaznenom postupku (Code d'instruction criminelle)[uredi - уреди]

Zakon o kaznenom postupku (code d'instruction criminelle) objavljen je 1808. odnosio se na postupke vezane uz istražne radnje. Dvorski parlementarni sistem prije revolucije bio je kriv za puno zlostavljanja, kazneni sudovi koji su osnovani od revolucionarne vlasti, bili su kompliciran i neefikasan sistem, izložen brojnim lokalnim pritiscima. Ovoj zakonik rađao se uz puno rasprava, - rezultat je bio temelj današnjeg Inkvizitornog sistema koji se koristi u kaznenim sudovima po Francuskoj i mnogim državama svijeta, uz brojne izmjene od napoleonskih vremena (naročito sa poboljšanjima u pravima odbrane).

Francuska revolucija je u svojoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina naglasila da se za svakog osumnjičenog građanina pretpostavlja da je nevin sve dok ga sud ne proglasi krivim. I Napoleon je želio otkloniti mogućnost samovoljnog hapšenja ili pretjerano dugog pritvora (zatvor prije suđenja). Bonaparte je napomenuo da treba biti pažljiv na očuvanju osobne slobode osobito kad je predmet pred carskim sudovima: Ti sudovi će imati veliku moć, ali im treba onemogućiti zloupotrebu te pozicije protiv slabih građanina, kad za to nema osnova. Međutim pritvor je i nadalje ostao normalna procedura kod osumnjičenih za teške zločine, kao što je ubistvo.

Francuski Građanski zakonik (zakonici) danas[uredi - уреди]

Francuski Građanski zakonik - vremenom je proširen tako da danas postoji zbirka od preko 40 zakonika[8]koji se često mijenjaju, kao i sudska praksa kojom se ponovno reinterpretiraju. Osnovna verzija današnjeg Građanskog zakonika ima gotovo 3 000 stranica.

Uticaj Napoleonovog zakonika na pravosuđe ostalih zemalja svijeta[uredi - уреди]

Napoleonov code civile je izvorno uveden u područja pod kontrolom Francuske u 1804; Belgija, Luksemburg i djelomično po državicama na zapadu Njemačke, sjeverozapadoj Italiji, Ženeva i Monako. [3] Kasnije je uveden u područjima koje je osvojio Napoleon: Italija, Ilirske pokrajine, Holandija, Hanzeatske zemlje, po ostatku Njemačke i Švicarskoj. Code civile je još uvijek u upotrebi u Belgiji, Luksemburgu i Monaku. [3]

Code civile je izvršio velik uticaj na Kontinentalno pravo koje je u 20. vijeku postalo dominantno u većini država svijeta.

Tokom 19. vijeka, Napoleonov code civile samostalno je usvojilo više evropskih i latinoameričkih zemalja, bilo u obliku jednostavnog prijevoda ili uz znatne izmjene. Talijanski građanski zakonik iz 1865., donesen nakon ujedinjenja Italije u velikoj mjeri je inspiriran Napoleonovim građanskim zakonikom, i novi Talijanski građanski zakonik iz 1942. slijedi tu tradiciju. U Latinskoj Americi početkom 19. vijeka, Code civile uveden je na Haitiju i Dominikanskoj Republici, i još uvijek je na snazi u tim državama. Zatim su Bolivija i Čile slijedile njihov primjer i posudile mnogo stvari iz Napoleonovog zakonika. Čileanski građanski zakonik, kopirali su Ekvadora i Kolumbija a nakon njih Urugvaj i Argentina. [3]

U Sjedinjenim Američkim Državama (koje su inače vezane uz običajno pravo) jedina država koja je usvojila građanski zakonik inspiriran Napoleonovim code civile bila je Louisiana - 1825 (revidiran 1870 i još uvijek na snazi​​). [3]

Direktni utjecaj Napoleonovog zakonika donekle je smanjen od početka 20. vijeka, uvođenjem Njemačkog građanskog zakonika (1900.) i Švicarskog građanskog zakonika (1912.), prvi je kopirao Japana, a drugi Turska. U 20. vijeku, građanski zakonici u Brazila, Meksika, Grčke i Perua bili su proizvodi usporednih metoda, sa idejama posuđenim iz zakonika Njemačke, Francuske, i Švicarske]]. [3]

Napoleonov code civile usvojen je 1864 u Rumunjskoj, i uz neke izmjene još uvijek je na snazi. Njegov zakonik usvojen je i u Egiptu kao dio sistema mješovitih sudova uvedenih u Egiptu nakon pada kediva Ismaila, nakon toga i druge arapske zemlje implementirale su dijelove Napoleonovog zakonika u svoje mješano zakonodavstvo.

Uticaj Napoleonovog zakonika na pravosuđe južnoslavenskih zemalja[uredi - уреди]

Dalmacija i Dubrovačka republika imale su Napoleonov code civile od 1808. kad su formalno bile dio napoleonove Kraljevine Italije, zatim je od 1809 do 1814. taj zakonik bio na snazi po Ilirskim pokrajinama (Slovenija]] i južni dio Hrvatske), Austrijsko Carstvo je 1811. donijelo svoj Opći građanski zakonik (OGZ) koji je bio napravljen po uzoru na Napoleonov code civile. Jovan Hadžić je po nalogu knjaza Miloša Obrenovića sastavio Srpski građanski zakonik (SGZ) za Kneževinu Srbiju 1844. koji se primjenjivao na području današnje Uže Srbije (a kasnije i Makedonije) do 1946. Direktni uzor tom zakoniku bio je austrijski zakonik, ali stvarni pravi Napoleonov, slična je stvar bila i sa crnogorskim - Opštim imovinskim zakonikom donesenim 1888.

I današnji pravni sistemi modernih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije koji se odnose na građansko pravo, duguju još uvijek svoj dobar dio svog postojanja Napoleonovom Code civile.

Bilješke[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Robert B. Holtman (jun 1979.) (engleski). The Napoleonic Revolution. Louisiana State University Press. str. 224. ISBN 978-0807104873. http://www.amazon.com/Napoleonic-Revolution-Robert-B-Holtman/dp/0807104876. pristupljeno 22. 12. 2011. 
  2. "Cambaceres (1753-1824)" (engleski). Emmanuel Prunaux. http://www.cambaceres.org/vie-poli/code-civ/cod-civi.htm. pristupljeno 22. 12. 2011. 
  3. 3.00 3.01 3.02 3.03 3.04 3.05 3.06 3.07 3.08 3.09 3.10 3.11 "Napoleonic Code" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/403196/Napoleonic-Code. pristupljeno 22. 12. 2011. 
  4. 4.0 4.1 4.2 Steven Englund (2008) (hrvatski). Napoleon, politički život. Naklada Ljevak. http://www.4shared.com/office/Bigulzfn/Steven_Englund_-_Napoleon_poli.html. 
  5. Timothy E. Gregory (2009.) (engleski). Exploring The European Past: Texts and Images. The Ohio State University. ISBN 978-1426651168. http://www.amazon.com/Napoleonic-Revolution-Robert-B-Holtman/dp/0807104876. pristupljeno 22. 12. 2011. 
  6. "Livre III ... du code pénal" (francuski). Choix de rapports, opinions et discours prononcés à la tribune nationale. VI. Pariz: A. Eymery. 1819. str. 320. http://books.google.co.uk/books?id=wOcvAAAAMAAJ. pristupljeno 22. 12. 2011. 
  7. "COMMERCIAL CODE (Legislative Part)". oktobar 2011. http://www.legifrance.gouv.fr/html/codes_traduits/commercetextA.htm. 
  8. "Les codes en vigueur " (francuski). Legifrance. http://www.legifrance.gouv.fr/initRechCodeArticle.do. pristupljeno 22. 12. 2011. 

Vanjske veze[uredi - уреди]


Cscr-featured.png Članak Code civil je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.