Cliffhanger

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg Za ostala značenja v. Cliffhanger (razvrstavanje).
The Perils of Pauline, američki serijski film iz 1914. godine, koji se često pogrešno navodi kao primjer korištenja cliffhangera.

Cliffhanger (fonetski: "klifhenger", doslovno "visilac na litici") je izraz kojim se u najširem smislu opisuje fabulativna tehnika u djelima fikcije kojom se protagonist suočava sa šokantnim otkrićem, teškom moralnom dilemom ili po život opasnom i krajnje neizvjesnom situacijom.

U užem smislu se pod time podrazumijeva na taj način i bez adekvatnog rješenja postavljena završnica fiktivnog djela - tada se koristi izraz cliffhanger završnica (engleski: cliffhanger ending). Glavna svrha cliffhangera je publiku ostaviti u neizvjesnosti, odnosno potaknuti je da odgovor na pitanje o sudbini protagonista pronađe gledajući nastavak fiktivnog djela.

Porijeklo izraza[uredi - уреди]

Izraz cliffhanger potiče iz engleskog jezika, u čije je rječnike ušao 1930-ih, pri čemu se prvi takav unos u Oksfordskom rječniku nalazi godine 1937.

Često se navodi kako je izraz nastao zahvaljujući niskobudžetnim serijskim filmovima karakterističnim za prve decenije 20. vijeka. Njihovi tvorci su imali običaj prekidati radnju epizode u najuzbudljivijem trenutku, tjerajući tako publiku da pogleda njen nastavak. To se često znalo događati kada bi se protagonist, progonjen ili napadnut od antagonista, ili u pokušaju da nekoga spasi, ostao visiti (engleski glagol "to hang") iznad provalije, jedva se držeći za liticu (engleski: cliff).

Historičari književnosti su, međutim, kao mogućeg tvorca izraza "cliffhanger" identificirali engleskog pisca Thomasa Hardyja i njegov roman A Pair of Blue Eyes koji je originalno izlazio u nastavcima godine 1872. i 1873. u časopisu Tinsley's Magazine. U jednom od poglavlja Henry Knight, jedan od protagonista, je završio tako što je doslovno visio na stijeni gledajući u okamenjene oči trilobita.

Historijski razvoj[uredi - уреди]

Iako sam izraz cliffhanger potiče iz 19. odnosno 20. vijeka, riječ je o daleko starijoj i raširenoj fabulativnoj tehnici, za koju mnogi historičari književnosti vjeruju da je stara koliko i samo pripovijedanje. Prekidanje pripovijedanja u najuzbudljivijem trenutku - a u svrhu održavanja što dužeg interesa publike - su vjerojatno prakticirali brojni pripovjedači, glumci i zabavljači. Od svih njih je najpoznatiji primjer Šeherezada, okvirna protagonistica znamenite orijentalne zbirke priča 1001 noć koja je, nastojeći što je moguće duže odgoditi vlastito pogubljenje, prekidala svoje priče u najintrigantnijim trenucima, potičući svog muža Šahrijara da joj poštedi život samo zato da bi mogao čuti nastavak.

S druge strane, u pisanoj književnosti do pronalaska štampe, cliffhangeri su bili relativno rijetki; knjige su bile izuzetno skupe i rijetke, te prekidanje radnje radi nastavaka jednostavno nije bilo praktično. Iz sličnih praktičnih razloga je, pak, bilo teško zamisliti i to da bi kazališni komadi mogli završavati cliffhangerima. Čak i kasnije se među etabliranim književnicima zadržalo svojevrsno neprijateljstvo prema takvoj praksi, s obzirom na široko uvriježeno mišljenje kako književna djela moraju imati jasnu strukturu s točno određenim početkom, sredinom i krajem.

Cliffhangeri u pisanu književnost zapadnog svijeta ulaze tek od 19. vijeka kada su zahvaljujući nizu ekonomskih i kulturnih faktora - prije svega širenju pismenosti među srednjom, a kasnije i radničkom klasom - stvoreni preduvjeti za stvaranje masovne kulture. Za tako stvorenu publiku se počinju izdavati posebni književni časopisi u kojima priče i romani izlaze u nastavcima. To također dovodi do separiranja žanrovske književnosti od one "prave", pri čemu "cliffhangher" predstavlja karakteristiku upravo žanrovskim djela.

Igrani film koji se pojavio početkom 20. vijeka, naslanjao se upravo na tu žanrovsku tradiciju, te je najzaslužniji zašto je sam izraz ušao u široku upotrebu. Njemu će se u isto vrijeme priključiti i medij stripa koji će također znati koristiti tehnike cliffhangera za zadržavanje publike. Iste tehnike, ali na još rafiniraniji način, od 1920-ih koristi i radio, na kome će novostvoreni umjetnički oblik radio-drame vrlo brzo, i to zahvaljujući cliffhangerima, evoluirati u dramsku radio-seriju. Najpopularnije od svih radio-serija su bile sapunice, a kojima će upravo redovno korištenje cliffhangera omogućiti dugovječnost.

Kada 1950-ih masovnom kulturom počinje dominirati televizija, na brojnim kanalima, pogotovo onima komercijalnog tipa, se na sličan način TV-drame razvijaju igrane TV-serije koje će cliffhangerima podrediti svoju strukturu. To se vidi u tome što ne samo što pojedine epizode završavaju cliffhangerom, nego su i pojedine epizode podijeljene na manje cjeline koje završavaju cliffhangerom, a čija se svrha spriječiti gledatelja da prestane gledati epizodu za vrijeme pauze za TV-reklame. Cliffhanger od 1990-ih također postaje karakterističan za tzv. finale sezone, odnosno završnu epizodu TV-sezone čija je svrha osigurati da se među gledateljima stvori interes za sljedeću TV-sezonu i tako omogući njeno snimanje.

U isto vrijeme je razvoj TV-serija doveo do nestanka dotadašnjih serijskih filmova, pa cliffhangeri počinju postepeno nestajati iz svijeta igranog filma. Oni će se ponovno pojaviti tek 1980-ih zahvaljujući holivudskim blockbusterima, odnosno uz njih vezanim filmskim franšizama, čiji tvorci njihovu popularnost nastoje dodatno unovčiti tzv. back-to-back produkcijom, odnosno istovremenim snimanjem filmova u dva ili više dijelova, koji se naknadno distribuiraju tako da se maksimalno koriste cliffhangeri.

Razlozi za upotrebu cliffhangera[uredi - уреди]

Glavni i najčešći razlog za korištenje cliffhangera je u pravilu komercijalne prirode, odnosno nastojanje tvorca ili vlasnika autorskih prava za neko djelo da sebi omoguće dodatni prihod u obliku nastavka. Kada su u pitanju romani odnosno cjelovečernji filmovi koji pripadaju nekoj široj cjelini, cliffhangeri su daleko rjeđi u prvom nego u kasnijim ostvarenjima; njihovi tvorci obično ne očekuju da će ostvarenje biti dovoljno komercijalno uspješno da opravda nastavak ili stvaranje franšize, pa prvo ostvarenje ima zaokruženu završnicu. Kao primjer se može navesti prva trilogija filmova Ratova zvijezda - prvi film iz 1977. godine, danas poznat kao Nova nada, imao je "uredan" kraj; njegov nastavak Imperija uzvraća udarac iz 1980. godine je završio cliffhangerom razriješenim tek 1983. godine u filmu Povratak Jedija.

Od toga se odstupa ako je riječ o već popularnom i etabliranom autoru čije samo ime predstavlja brend, odnosno ako se buduća filmska franšiza temelji na već popularnom predlošku. Primjer su romani fantasy ili science fiction žanra koji su vrlo često unaprijed zamišljeni kao trilogije; prva dva nastavka u pravilu završavaju cliffhangerom, i publika to unaprijed očekuje.

Drugi razlog zbog koga se koriste cliffhangeri jest nastojanje autora da nekoj priči ili narativnom ciklusu daju logičan ili koliko-toliko konačan završetak, ali da svejedno sebi ostave dovoljno manevarskog prostora kako bi u budućnosti, ako se za to ukaže potreba, mogli stvoriti nastavak. Klasičan primjer je predstavljao Arthur Conan Doyle, koji je bio toliko umoran od pisanja priča o Sherlocku Holmesu da je objavio priču The Adventure of the Final Problem u kojoj Holmes na kraju umire. Međutim, u tekstu nigdje nije spomenuto da je pronađeno njegovo tijelo, odnosno da je pokopan, što je Doyleu kasnije omogućilo da, suočen s pritiskom publike koja je htjela "oživjeti" popularnog detektiva, napiše nastavak. Takvi cliffhangeri se ne mogu smatrati cliffhangerima u najužem smislu riječi; njima tek nastavak daje kontekst u kome bi mogla postojati određena neizvjesnost o sudbini protagonista.

U nekim, doduše rijetkim, slučajevima djela završavaju cliffhangerom ne toliko zbog nastojanja da se stvori nastavak, nego zato što autor jednostavno nije u stanju stvoriti "zaokružen" kraj, ili smatra da bi namjerno ambivalentna završnica - u kojoj je publici ostavljeno da sama donese zaključke o sudbini protagonista - daleko efektnija iz umjetničkih razloga.

Cliffhangeri kao pregovaračko oruđe[uredi - уреди]

Cliffhangeri u televizijskoj industriji, osim u svrhu omogućavanja veće gledanosti, ponekad imaju i dodatnu ulogu kao pregovarački adut u odnosima između studija, producenata i glumaca. To pogotovo dolazi do izražaja na završetku televizijske sezone, kada se zbrajaju podaci o njenoj gledanosti, odnosno prihodima od oglašivača. Tvorci serije nekada namjerno priču serije ostavljaju bez jasne završnice kako bi televizijsku mrežu stavili pred gotov čin, odnosno tako je potakli da naruči novu sezonu. Takva praksa u najvećem broju slučajeva nema željeni efekt.

S druge strane, cliffhangeri se nekada koriste i kod serija koje se nalaze na vrhu popularnosti, odnosno za koje je više nego jasno da bi opravdale troškove nove sezone. Tada se njima služe TV-mreže kako bi natjerale glavne glumce da odustanu od zahtjeva za povišenje honorara, i to tako što u završnoj epizodi sudbinu glavnih likova čini potpuno neizvjesnom, odnosno tako ostavljaju mogućnost da se nova sezona može snimiti i bez njih. U tom smislu je jedan od najpoznatijih primjera Dallas, odnosno završna epizoda druge sezone pod nazivom A House Divided, u kojoj je glavni lik J.R. Ewing bio ustrijeljen. Glavni razlog za njeno snimanje je bila odluka glavnog glumca Larryja Hagmana da ne obnovi ugovor za sljedeću sezonu bez povećanog honorara; nakon višemjesečnog natezanja su producenti pristali na njegove zahtjeve, ali su maksimalno iskoristili tako stvoreni publicitet, učinivši sagu poznatu kao Tko je ustrijelio J.R.-a? najuspješnijim cliffhangerom u historiji televizije. S druge strane, takva tehnika - ako se u njoj pretjera - zna biti kontradproduktivna, a za što se često navodi tzv. Moldavijski masakr kojim je završena peta sezona Dinastije, i koji se često naziva početkom kraja te serije.

Problemi vezani uz cliffhangere[uredi - уреди]

Iako su cliffhangeri jedno od najefektnijih oruđa u fikciji, ponekad znaju postati predmetom kritika i kontroverzi. Korištenje cliffhangera u širem smislu - tj. za određene odjeljke neke zaokružene cjeline kao što su poglavlja u romanu ili epizode televizijske mini-serije - je daleko manje kontroverzno nego korištenje cliffhangera u užem smislu. Cliffhangeri u tom smislu su ne samo korisno, nego i esencijalno oruđe za održavanje napetosti radnje, a bez koga se određeni žanrovi, kao što je na primjer triler, ne bi mogli zamisliti.

Najviše primjedbi na račun korištenja cliffhangera se prije svega odnosi na cliffhanger završnice. jedna od najstarijih jest ta da se njome narušavaju klasična narativna struktura sa početkom, sredinom i zaokruženim krajem, odnosno da djela fikcije - bez obzira na svoj opseg i sadržaj - moraju predstavljati jasnu zaokruženu cjelinu. Za takva djela se nekada govorilo da - zbog odsutstva katarze ili moralne pouke - nemaju nikakvu umjetničku ili obrazovnu vrijednost, odnosno da samim korištenjem cliffhangera sugeriraju kako im je glavna svrha donijeti profit autoru. Takav stav se do danas uvriježio kada su u pitanju sapunice, sitkomi i najveći broj dramskih serija na komercijalnim televizijama, a kojima etablirana kritika često zbog same forme odriče umjetničku vrijednost.

Mnogo ozbiljnije primjedbe na cliffhanger završnice se odnose na to da upravo one publici znaju uskratiti ono što im je trebao pružiti roman ili film - zabavu. Dok cliffhangeri u toku same radnje održavaju napetost, nerazriješena napetost odnosno nedostatak pravog raspleta može za publiku predstavljati ne samo veliko razočaranje, nego i izvor velike frustracije. Publika se u mnogim slučajevima zna osjetiti prevarenom i taj osjećaj pretočiti u neprijateljstvo prema djelu i autoru koji bi inače mogao očekivao simpatije.

U mnogim slučajevima cliffhanger završnica sama po sebi nije kontroverzna niti frustrirajuća, pa se tako često navodi da je Imperija uzvraća udarac usprkos cliffhangera kao najbolji dio sage Ratova zvijezda i jedan od najboljih SF-filmova svih vremena. Cliffhanger završnice nekada znaju izgledati kao "prirodni" završetak filma, pri čemu se kao primjer navodi britanska akcijska komedija The Italian Job iz 1969. godine.

Međutim, daleko su češći slučajevi kada cliffhanger završnice - pogotovo na televiziji - ne izgledaju "prirodno", odnosno čine se previše očitim pokušajem da se napravi nastavak. To je možda najizraženije kada finale sezone neke serije nastoji stvoriti ne jedan nego nekoliko cliffhangera, odnosno iznenadnim ubacivanjem nekog "šokantnog" otkrića ili događaj radnju čini manje uvjerljivom nego što je to bio slučaj. U televizijskom žargonu takve epizode se često karakteriziraju kao preskakanje morskog psa, čak i u slučajevima kada ispune svoju svrhu, odnosno omoguće snimanje nove sezone.

Još veći izvor frustracije nastaje kada se cliffhanger naknadno razrješava na krajnje neuvjerljiv odnosno nezadovoljavajući način. U nekim slučajevima se cliffhanger "elegantno" ignorira, jasno pokazavši nesposobnost autora serije da riješe probleme koji su sami stvorili; kao jedan od takvih primjera se navodi humoristička serija Sledge Hammer! gdje protagonist na kraju prve sezone izaziva nuklearnu eksploziju; druga sezona radnju jednostavno premješta pet godina prije događaja prikazanih u prvoj.

Kada se na kraju televizijske sezone koristi cliffhanger, najčešći slučaj je taj da on ispuni svoju primarnu svrhu, odnosno nova sezona koja ga je trebala razriješiti nikada ne bude snimljena. To je izvor velike frustracije za publiku, i često jedan od glavnih argumenata koji se koriste protiv korištenja cliffhangera. Nezadovoljstvo publike, a pogotovo kada je riječ o najzagriženijim fanovima popularnih serija, je svog oduška pronašlo u fenomenu zvanom fanovska fikcija (engleski: fan fiction), odnosno raznim proznim i drugim djelima gdje oni "za svoju dušu" pokušavaju razriješiti probleme nastale cliffhangerima.

Nekada autori i nositelji autorskih prava na izraze takvog nezadovoljstva znaju reagirati, ali rijetko u obliku neposrednog nastavka ili nove sezone. 1970-ih i 1980-ih je na američkoj televiziji tako postojala praksa reunion ("ponovni susret") TV-filmova čija je glavna svrha bila ponovno okupiti likove popularnih serija, odnosno koliko god je to moguće riješiti cliffhangere.

"Bolivijske vojne" završnice[uredi - уреди]

Posebna vrsta cliffhangera, za koju se može reći da i ne predstavljaju cliffhangere u najužem smislu riječi, jesu tzv. "bolivijski vojni cliffhangeri", odnosno "bolivijske vojne završnice". Ime su dobile po svom najpoznatijem primjeru - filmu Butch Cassidy i Sundance Kid na čijem kraju dva protagonista, našavši se u potpuno beznadnom položaju, ulaze u sukob sa skorom cijelom bolivijskom vojskom. [1] Ovakve završnice nominalno predstavljaju cliffhangere u smislu da ne prikazuju sudbinu protagonista ili razrješenje glavnog dramskog konflikta; međutim iz konteksta i općeg ugođaja je publici više nego jasno kako će taj "cliffhanger" biti razriješen.

Popis najpoznatijih cliffhanger završnica[uredi - уреди]

V. također[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]


Cscr-featured.png Članak Cliffhanger je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.