Carska neposrednost
Carska neposrednost (njemački: Reichsfreiheit ili Reichsunmittelbarkeit) je bila povlašteni feudalni i politički status koji su područja, kao što su carski grad, vjerski entitet, feudalne kneževine, ili manje gospodstvo mogli postići u okviru Svetog Rimskog Carstva. Reichsfrei grad, opatija ili teritorij je bio pod izravnim ovlastima Cara i Carskog Sabora (Reichstag), bez feudalnog gospodara posrednika.
Prednosti i nedostaci[uredi | uredi kod]
Neke dodatne prednosti mogle su uključivati pravo na prikupljanje poreza i cestarina, držanje tržnica, kovanje novca, nosenje oružja i provođenja pravnog postupka.Potonji je mogao uključivati i tzv. Blutgericht (ili "krvnu pravdu") kroz koju se može primijeniti smrtna kazna. Ta prava su ovisia o pravnim patenatima koje su dodjeljivali carevi.
Neki nedostaci mogli su uključivati izravnu intervenciju carskih povjerenstava, poput onih koji su se dogodili u nekoliko jugozapadnih gradova nakon Schmalkaldskog rata i potencijalo ograničavanje ili izravni gubitak prijašnih pravnih patenata. Ostali nedostaci mogu uključivati gubitak svih neposrednih prava, ako car i / ili Sabor nije mogao braniti ta prava protiv agresije izvana, kao što je to došlo u ratovima nakon francuske Revolucije i Napoleonskih ratova.Ugovor iz Lunévillea iz1801 zahtijevao je od cara da se odrekne svih zahtjeva za dijelove Svetog Rimskog Carstva s lijeve strane Rajne. Na posljednjem zasijedanju Carskog Sabora (njemački: Reichsdeputationshauptschluss) u 1802-03, koji se naziva njemačka mediatizacija, većina slobodnih carskih grada i crkvenih država izgubili su svoju carsku neposrednosti i bili su apsorbirani od strane nekoliko dinastičkiih država.
Problemi u razumijevanju Carstva[uredi | uredi kod]
Razumijevanje praktične primjenu prava neposrednosti čini povijest Svetog Rimskog Carstva osobito teškom za razumjeti, posebno među modernim povjesničarima. Čak i suvremenici kao što su Johann Wolfgang von Goethe i Johann Gottlieb Fichte i nazivali carstvo čudovišnim. povjesničari iz sredine 19. stoljeća napisali su da Carstva nije ni nešto sveto, ni rimsko, ni carstvo, a u odnosu na britansko "Carstvo", doživljavali su njemačko kao nedosežan neuspjeh koji je dosegao svoj vrhunac uspjeha u ranom srednjem vijeku i nakon toga opadao. Gotovo stoljeće nakon objavljivanja monumentalnog djela Jamesa Brycea Sveto Rimsko Carstvo (1864), ovaj pogled najviše prevladavao je među povjesničarima ranog modernog razdoblja iz engleskog govornog , te pridonijela razvoju Sonderweg teorije u njemačkoj prošlosti.