Branimir

Izvor: Wikipedia

Branimir je bio knez Primorske Hrvatske od 879. do 892. godine, posljednji vladar iz dinastije Domagojevića.

Dolazak na vlast, podrijetlo i naslov[uredi - уреди]

Mletački ljetopisac Ivan Đakon navodi da je „neki Slaven, imenom Brenamir, umorivši Zdeslava, prisvojio njegovu kneževinu“ (ipsius ducatum usurpavit). Iz toga se zaključuje da Branimir nije bio iz vladarske obitelji Trpimirovića kojoj je pripadao Zdeslav. Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo, no po natpisima i darovnicama, kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz unutrašnjosti, dakle iz banske Hrvatske. Postoje mišljenja da je Branimir mogao biti jedan od Domagojevih sinova, no to nije ničim dokazano.

Njegov natpis iz predromaničke crkve u Muću iz 888. godine (ulomak grede dužine 87 cm i visine 27 cm) ne donosi nikakav vladarski naslov. Na natpisu arhitrava oltarne pregrade iz crkve sv. Mihovila u Ninu (879.-892.) naziva ga se (Bra)nnimero dux Sclavorum. Na ulomcima iz predromaničke crkve kod Skradina stoji (Bra)nimero duce(m) Clavitnoru(m), a slično i na ostalim natpisima s njegovim imenom (u Ninu je nađen ulomak oltarne pregrade koji je bio uzidan u zid crkve sv. Mihovila, a uz Branimirovo ime spominje se ime opata Teodeberta; u Ždrapanju kraj Skradina na ulomku zabata spominju se uz kneza Branimira i župan Priština i njegova žena kao donatori crkve; najmlađi je nalaz iz Otresa kraj Bribira). U Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Očito je da se hrvatsko i slavensko ime rabe kao sinonimi, a Branimir je vjerojatno istovremeno nosio i naslove bana (comes) i kneza (dux). Ipak, papa Ivan VIII. nikad ga ne oslovljava naslovom dux, nego mu pridaje naslove princeps, a kasnije comes, što bi moglo značiti da je Branimir vladao kao nečiji vazal, no vjerojatno je bila riječ samo o simboličnom podlaganju, s obzirom na Branimirovu snagu. Moguće je da papa ima pred očima i čitavo područje na kojem žive Slaveni, a koje uključuje Velikomoravsku kneževinu, Hrvatsku i Bugarsku, pa su svi vladari toga područja viđeni kao pokrajinski vladari. Naslov comes, dux i princeps kroz sljedeća su stoljeća dobili sasvim određena značenja, pa je comes označavao grofa, dux vojvodu, a princeps kneza, no takva jasna podjela ne može se primijeniti na Hrvatsku 9. stoljeća. Jasno je samo da princeps već označava viši stupanj samostalnosti, pa je to već oznaka jačanja utjecaja knezova Primorske Hrvatske.

Datoteka:Fragment grede s natpisom kneza Branimira.jpg
Fragment grede s natpisom kneza Branimira. 888. g.

Životopis[uredi - уреди]

Odluka o vjernosti Rimu[uredi - уреди]

Važan izvor za Branimirovu biografiju predstavlja prepiska s papom Ivanom VIII. 7. lipnja 879. papa Ivan VIII. u svome pismu hvali Branimira jer se vraća Rimskoj crkvi, te ga naziva „ljubljenim sinom Branimirom“, a istovremeno piše i slično pismo ninskome biskupu Teodoziju, te svećenstvu i svemu puku, svojim „predragim sinovima.“ U papinom pismu Branimiru kaže se:

Wikicitati „Dragom sinu Branimiru....Kad smo naime na dan Uzašaća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti, da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš....Dano 7. dan mjeseca lipnja.[1]
()

Šablon:WikizvorM

U pismu Teodoziju, papa poziva ninskoga biskupa da biskupsko posvećenje ne prima od drugih, nego polaganjem papinih ruku. U vrijeme teških nesporazuma s Carigradskim patrijarhatom, dok je u Carigradu patrijarh Focije, papa nastoji uspostaviti i učvrstiti svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj u kojoj je prije Branimira, kao bizantski vazal, a stoga i sklon Carigradskom patrijarhatu, vladao Zdeslav. I u pismu svećenstvu i svemu puku, papa ih poziva da se „vrate svetoj Rimskoj Crkvi.“ Sva tri pisma pisana su istog dana i odgovor su na ranije pismo kneza Branimira što ga je ovaj poslao po „časnom svećeniku Ivanu.“ Taj je Ivan bio papin izaslanik koji je, osim Hrvatima, papina pismo ponio i okolnim krajevima.

Tako već sljedećeg dana (8. lipnja 879.) papa piše i dalmatinskim biskupima, koji su tada bili pod izravnom jurisdikcijom Carigrada, te im prijeti izopćenjem ne vrate li se rimskoj stolici. Pismo upućeno ovim biskupima znatno je oštrijega tona, pa valja pretpostaviti da su s njima odnosi bili vrlo loši. Slična pisma, datirana između 7. i 14. lipnja 879. papa šalje i bugarskom kralju Borisu I. (Mihajlu), velikomoravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji. Nakon Teodozijeva posjeta papi, ovaj (vjerojatno 881. ili 882.) piše Branimiru, svećenstu i svemu puku. Iz ovoga se pisma vidi da je Branimir pozitivno odgovorio na poziv tješnjih veza s Rimom, pa ga papa upućuje da u Rim pošalje svoje izaslanike, a papa će onda, o njihovu povratku, poslati i svoje u Hrvatsku.Šablon:WikizvorM

Branimiro com(ite) (dio natpisa iz Šopota).

Ipak, Hrvati nisu ovu vjernost Rimu pokazivali izravno i bez zadrške, nego preko akvilejskoga patrijarhata. Na taj je način Branimir, poput franačkih vladara, zadržao veću samostalnost u imenovanju biskupa na svome području. Kasnije će papa Stjepan V. prekoravati Teodozija što je preuzeo biskupsko mjesto davši se posvetiti od akvilejskoga patrijarha, a da nije tražio izričitu dozvolu pape. Teodozije kasnije postaje i splitskim nadbiskupom, te se tako u njegovoj osobit sjedinjuje Crkva na području Teme Dalmacije i Primorske Hrvatske, što opet govori o snazi i mudroj politici što su je zajedno vodili Branimir i Teodozije.

Branimir je zajedno s ninskim biskupom Teodozijem poslao pismo papi Ivanu VIII., u kojem su mu obojica u svoje i u ime hrvatskog naroda izrazili odanost i povratak prijestolju svetoga Petra Apostola. Zajedničko pismo kneza Branimira i biskupa Teodozija veoma je razveselilo papu.

Kneza Branimira naslijedio je 892. knez Muncimir, najmlađi sin kneza Trpimira i otac kralja Tomislava.

Mlečani i Bizant[uredi - уреди]

Datoteka:Fragment grede s natpisom kneza Branimira 879.jpg
Fragment grede s natpisom kneza Branimira 879.-892. g.

Mlečanima je smetala jaka i samostalna hrvatska država na Jadranu, pa su je pokušali ratom slomiti, ali su ih godine 887. Neretvani razbili kod Makarske i u boju ubili dužda Petra Candiana. Iz spisa Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada Hrvatima i Neretvanima plaćali danak (tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća. Također i gradovi Teme Dalmacije nastavljaju plaćati danak Branimiru.

"Danak mira" plaćali su i dalmatinski gradovi i otoci, a Hrvatska se snažno razvijala u miru i dobrim susjedskim odnosima. Tako je Split plaćao 200, Zadar 110, a Trogir, Osor, Rab i Cres po 100 zlatnika.

Jaka Hrvatska je tako pružila utočište Metodovim učenicima, koji su bili protjerani iz Moravske. Otada se u crkvama Dalmatinske Hrvatske pored latinskog jezika širio slavenski crkveni jezik i slavensko pismo glagoljica. Metodovi učenici su tako utjecali i na razvoj hrvatske narodne kulture, osobito u krajevima zapadne Hrvatske.

Značenje[uredi - уреди]

Knez Branimir dodatno je ojačao Primorsku Hrvatsku i postigao samostalnost, kako u odnosu na Bizant, tako i u odnosu na Mlečane i već oslabjele Franke. S njime Hrvatska konačno određuje svoju budućnost u krubu zapadnih zemalja, a odlukom pape Ivana VIII. prihvaćena je i kao samostalna zemlja kršćanskoga zapada. Tu je odluku papa donio na Uzašašće, 21. svibnja 879., a potvrdio u pismu od 7. lipnja. Branimir je tako priznat zakonitim vladarom, a Hrvatska zakonitom državom.[2]

Literatura[uredi - уреди]

  • Rudolf Horvat, Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.), Zagreb 1924.
  • Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972.
  • Nada Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975.
  • Ivan Mužić, Hrvatska povijest devetoga stoljeća, (Povjesnice Hrvata 3), Split 2007. ISBN 978-953-263-034-3; dostupno na Internetu Page white acrobat.png (PDF)

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972., str. 28.
  2. Stjepan Antoljak, Pregled hrvatske povijesti, Split 1993., str. 43.

Wikizvor[uredi - уреди]

Prethodnik: Knezovi primorske Hrvatske
Branimir (879.-892.)
Nasljednik:
Zdeslav (878.-879.) Muncimir (892.-910.)