Bombaška afera

Bombaška afera je naziv za sudski proces uhićenima i optuženima u bijegu koji su, nadahnuti velikosrpskim idejama, pokušali realizirati terorističku urotu 1908. godine u Kneževini Crnoj Gori.

Plan

Urotnička skupina crnogorskih studenata u Beogradu, koju je kao svoju filijalu organizirala Crna ruka, pokušala je 1907. ubiti crnogorskoga monarha Nikolu I. Petrovića, te njegove najbliže suradnike i izvesti napada na crnogorske državne ustanove. Nastupali su studenti-urotnici u srpskom tisku pod parolama “demokracije” i “poštivanja ustavnosti”. No, u biti, radilo se pokušaju reliziranja velikosrpskih ciljeva. Crna ruka i mreža njezinih ogranaka je, prema objavljenim povijesnim izvorima, Nikolu I. smatrala jednim od glavnih “protivnika ujedinjanja Srba”. Promidžba crnogorskih studenata je financirana iz srpskog državnog budžeta a uključivala je i fabriciranje falsifikata poput onoga o navodnoj tajnoj konvenciji Crne Gore sa Austro-Ugarskom “na štetu srpstva i pravoslavlja” iz 1907. godine.

Urota

Iz Srbije je 1907. tajno upućeno 16 bombi u Crnu Goru. Kasnija istraga je nepobitno utvrdila da su bombe proizvedene u Vojnoj fabrici u Kragujevcu (Srbija). Bombe su, kao tada najefikasnije sredstvo izvršenja atentata, u Crnu Goru unijete iz dva pravca - preko Sandžaka ih je nosio Vaso Ćulafić, a preko Boke kotorske bombe je unio Stevan Rajković, tipografski radnik iz Cetinja. Iz Beograda su u Kotor, tada u sastavu Austro-Ugarske, došli glavni studenti-urotnici: Jovan Đonović, Todor Božović, Đuro Vojvodić i Petar Novaković, dok ih je Marko Daković već čekao u Kotoru. Oni su bili u konspirativnoj vezi s pojedinim protivnicima Nikole I. u domovini.

Uhićenja

No crnogorska policija, koja je budno motrila urotnike i obavještano ih nadzirala tijekom njihova boravka u Beogradu, hitro je reagirala i uhitila Rajkovića koji se s bombama bio domogao Cetinja. Drugi nositelj bombi, Ćulafić, također je uhićen. Počela je opsežna istraga i otkrivena je čitava teroristička urota za koju je Rajković izjavio da se njome htjelo "raspršiti crnogorski Dvor i njegove članove, kao i Narodnu skupštinu". U Crnoj Gori su uslijedila brojna uhićenja. Od Srbije je zatraženo izručenje nekoliko studenata-urotnika (Đonović, Božović, Novaković, Daković, itd.), no, srpska vlada odbija takav zahtjev tvrdnjom da između Crne Gore i Srbije nije postojao ugovor o izručenju. “Ministar vanjskih poslova Srbije Milovan Đ. Milovanović ih je (crnogorske studente-urotnike - prim.a.) držao na vezi i u sporazumu sa njim su neki otišli prvo u Tursku, a potom u SAD i Švicarsku”.

Presude

U sudskom procesu (na Cetinju počeo 12. svibnja, a okončan 27. lipnja 1908.) pred Velikim sudom od 53 optužena, osuđeno ih je 50, od kojih šest na smrt, koje je Nikola I. pomilovao. Ostatak skupine je dobio od tri do dvadeset godina zatvorske kazne.

Epilog

• I sljedeće, 1909. godine, pokušana je, uz potporu Kraljevine Srbije, urota u Kneževini Crnoj Gori (vidi: Kolašinska afera).
• Većina urotnika-studenata su 1918. bili među glavnim izvršiteljima ili podržavateljima pripajanja Kraljevine Crne Gore Srbiji. (vidi: Podgorička skupština)

Vanjske veze

• Montenegrin Ethnic Association of Australia Kalendar važnijih događaja iz povjesnice crnogorskog naroda