Božidar Orešković

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Božidar Orešković
glumac
Biografske informacije
Rođenje21. kolovoza 1942.
Zagreb
Smrt9. srpnja 2010.
Velika Gorica
Profesionalne informacije
Zanimanjeglumac
Znamenite uloge

Božidar Orešković (21. kolovoza 1942.9. srpnja 2010.) bio je hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac.

Biografija[uredi | uredi kod]

Pohađao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, i još kao student je nastupao u Zagrebačkom dramskom kazalištu (kasnije Gradsko dramsko kazalište Gavella).[1] Diplomirao je 1965. godine, u klasi profesora Georgija Para. Nakon studija se pridružio ansamblu drame Hrvatskog narodnog kazališta,[2] u kome je ostao do umirovljenja.[1]

Sredinom 1990-ih je osnovao vlastito kazalište, „Teatar 101“, gdje je uprizorio nekoliko vlastitih i tuđih tekstova u obliku malih i pokretnih produkcija, surađujući većinom s kolegama iz matičnog kazališta i s kojima je gostovao u drugim hrvatskim kazalištima. U svom kazalištu je bila popularna monodrama „Ako Boga nema“, za koju je adaptirao tekstove iz djela Dojstojevskog i interpolirao pjesme Vladimira Visockoga.[1]

Filmsku karijeru započeo je 1969. u filmu „Divlji anđeli“, u režiji Fadila Hadžića, u kojem je igrao najopasnijeg od trojice delinkvenata. Najveću popularnost je ostvario televizijskim ulogama, osobito kao „Riđan“ u televizijskom serijalu „Kapelski kresovi“ (1974),[1] u režiji Ivana Hetriha, po istoimenom romanu Veljka Kovačevića. Za ulogu suca Bracka u Ibsenovoj „Heddi Gabler“ osvojio je Nagradu „Mila Dimitrijević“ (1996).[2] Odlikovao se izuzetnim glumačkim temperamentom, markantnom pojavom, osebujnom bojom glasa i velikom glumačkom izražajnošću.[1]

Osim glumom, bavio se i pisanjem. Napisao je roman „Sedmi dan“ (1993), u kojem je na osebujan način literarno iskazano iskustvo smrti i umiranja. Napisao je osam monodrama, brojne kazališne tekstove, drame i adaptacije, od kojih je mnoge sam uprizorio i u njima nastupao. Njegova komedija „Glasnogovornik“, duhovita i satirična rekapitulacija glumačkog života, u režiji Georgija Para (2009).[1]

Umirovio se 2007. godine, nakon 42 godine rada, odbivši tradicionalni kazališni domjenak, pošto je smatrao da penzioniranje „nije razlog za slavlje“.[1] Nakon toga se okušao u hrvatskim sapunicama.[2]

Potkraj života se povukao na porodično imanje pokraj Velike Gorice. Po njegovoj želji, posljednji ispraćaj održan je samo u krugu najuže obitelji.[1]

Filmografija[uredi | uredi kod]

Televizijske uloge[uredi | uredi kod]

Filmske uloge[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]