Blažo Jovanović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
BLAŽO JOVANOVIĆ
Blažo Jovanović
Datum rođenja(1907-03-28)28. 3. 1907.
Mesto rođenjaVelje Brdo, kod Podgorice
Knjaževina Crna Gora
Datum smrti4. 2. 1976. (dob: 68)
Mesto smrtiIgalo, SR Crna Gora
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavija
SuprugaLidija Jovanović
Profesijapravnik
Član KPJ od1924.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Služba NOV i PO Jugoslavije
Čin General-major u rezervi
Predsednik Vlade NR Crne Gore
Period17. april 194516. decembar 1953.
Prethodnikniko
NaslednikFilip Bajković
Predsednik Narodne skupštine
NR Crne Gore
Period16. decembar 195312. jul 1962.
PrethodnikNikola Kovačević
NaslednikFilip Bajković
Narodni heroj od10. jula 1952.
Odlikovanja
Orden jugoslovenske zvezde
Orden jugoslovenske zvezde
Orden narodnog heroja
Orden narodnog heroja
Orden junaka socijalističkog rada
Orden junaka socijalističkog rada
Orden narodnog oslobođenja
Orden narodnog oslobođenja
Orden partizanske zvezde
Orden partizanske zvezde
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Blažo Jovanović (Velje Brdo kraj Podgorice, 28. marta 1907. – Igalo, 4. februara 1976.), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, društveno-politički radnik SFRJ i SR Crne Gore, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 28. marta 1907. godine u selu Veljem Brdu, kod Podgorice. Potiče iz siromašne seljačke porodice, zbog čega je veoma rano počeo da radi, da bi zaradio za školovanje.

Partijski rad[uredi | uredi kod]

Još kao gimnazijalac, pristupio je radničkom pokretu, a 1924. godine postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Ubrzo posle primanja u Partiju postaje sekretar partijske ćelije u rodnom mestu.

Posle završetka gimnazije u Podgorici, odlazi u Beograd gde najpre upisuje Medicinski, a potom prelazi na Pravni fakultet. Za vreme studija aktivno je učestvovao u radu studentskog pokreta na Beogradskom univerzitetu. Posle zavođenja Šestojanuarske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, 1929. godine, Blažo, kao apsolvent prava, odlazi u Zagreb, gde se zapošljava u Sreskom sudu, kao zapisničar.

Diplomirao je Pravnom fakultetu u Zagrebu, 1931. godine, i dobio mesto sudskog pripravnika u Sreskom sudu u Varaždinu. Dolaskom u Varaždin, Blažo je oživeo partijski rad u ovom mestu. Formirao je prve partijske ćelije, a potom i Mesni komitet, čiji je bio sekretar. Njegova partijska delatnost se kasnije proširila i na okolna mesta, pa je formiran i Okružni komitet KPJ za Varaždin, a Blažo je bio njegov sekretar tri godine. Uspeo je i da uspostavi partijsku vezu sa Zagrebom i Pokrajinskim komitetom KPJ za Hrvatsku.

Krajem 1934. godine, premešten je u Okružni sud u Podgorici. Ali je ubrzo potom je napustio sudski posao i prešao u advokate. Povremeno se bavio i novinarstvom, bio je politički komentator u više crnogorskih listova: „Ceti“, „Slobodnoj misli“, „Glasu Crne Gore“ i dr.

U periodu od 1934. do 1936. godine bio je sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžak i Kosovo i Metohiju i član Centralnog komiteta SKOJ-a. Posle velike policijske provale u partijsku organizaciju u Crnoj Gori, 1936. godine, došlo je do rascepa partijske organizacije. Veliki broj komunista je pohapšen, određeni broj je prešao u Albaniju, a ostli su prešli u ilegalnost.

Aktivno je učestvovao u organizovanju demonstracija na Cetinju, povodom hapšenja komunista, 1936. godine. Iako su demonstracije bile zabrnjene, okupilo se oko 2.000 ljudi i uspelo da probije žandarmerijsku blokadu i održi demonstracije na Belverdu, kod Cetinja. Prilikom pokušaja žandarma da rasture demonstracije ubijeno je šest, a ranjeno 33 demonstranata. Blažo je, kao jedan od glavnih organizatora, uhapšen i zabranjeno mu je kretanje van Crne Gore, na godinu dana. Vlado Dapčević, tada organizacioni sekretar SKOJ-a, koji je zajedno sa njim organizovao demonstracije, opisuje njegovu ulogu kao kukavičku.[1]

Posle hapšenja Blažo prelazi u ilegalnost i aktivno nastavlja politički rad. Organizator je više štrajkova u Podgorici i Nikšiću. Bio je izabran za predsednika Radničko-seljačke stranke, preko koje je delovala tada ilegalna KPJ. Na izborima 1938. godine, dobio je najveći broj glasova za narodnog poslanika podgoričkog sreza, ali je iste noći posle izbora, skinut s poslaničke liste, zbog komunističkog delovanja.

Godine 1938. na Sedmoj pokrajinskoj konferenciji izabran je za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku, Sandžk i Kosovo i Metohiju. Bio je jedan od organizatora Osme pokrajinske konferencije, održane 16. i 19. avgusta 1940. godine u selu Žugića Barama, kod Žabljaka. U radu ove konferencije učestvovalo je 30 delegata, kao i generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito i član CK KPJ Ivan Milutinović. Blažo je konferenciji podneo politički referat i izabran za delegata za Petu zemaljsku konferenciju KPJ.

Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, održanoj oktobra 1940. godine u Zagrebu, izabran je za člana Centralnog komiteta KPJ. Takođe, tokom 1940. godine bio je slušalac kursa CK KPJ održanog u Zagrebu.

Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi kod]

Grupa vojnih rukovodilaca u oslobođenom Livnu 1942. S desna na levo: Milinko Đurović, Blažo Jovanović, Čedo Kapor.
Svečana izjava članova Ustavnog suda Jugoslavije, sa predsednikom Blažom Jovanovićem na čelu, 1964. godine.

Posle Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije, aktivno je učestvovao u organizovanju ustanka naroda Crne Gore. Učestvovao je na Majskom savetovanju KPJ u Zagrebu, na kome su donesene instrukcije za pokretanje Narodnooslobodilačke borbe. Kao sekretar PK KPJ za Crnu Goru, učestvovao je u radu svih sednica i savetovanja Pokrajinskog komiteta, kao i u organizovanju Trinaestojulskog ustanka.

Posle splašnjavanja ustanka u Crnoj Gori i povlačenja partizanskih jedinica i Vrhovnog štaba NOPOJ-a iz Srbije, krajem 1941. godine učestvovao je u sređivanju stanja u partizanskim jedinicama i formiranju Glavnog štaba NOP odreda Crne Gore i Boke. U tom periodu vršio je nekoliko odgovornih funkcija: bio je organizacioni sekretar Pokrajinskog komiteta, politički komsara Glavnog štaba i komandant Zetskog NOP odreda.

Kao komandant Zetskog NOP odreda rukovodio je partizanskom akcijom na jelinom Dubu, u Bratožićima, kada je uništeno 40 italijanskih kamiona i zarobljeno više vojnika i oficira. Učestvovao je u pripremi i radu Ostroške skupštine, održane 8. februara 1942. godine u manastiru Ostrog, na kojoj je izabrn Glavni Narodnooslobodilački odbor za Crnu Goru, Boku i Sandžak.

Marta 1942. godine, zbog slabosti u radu, Vrhovni štab NOV i POJ je reorganizovao Glavni štab NOPO Crne Gore i Boke, a CK KPJ je reorganizovao Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru i Boku. Tada je od svih starih članova ostao samo Blažo Jovanović, koji je preuzeo funkciju zamenika političkog komesara Glavnog štaba.

Juna 1942. godine postavljen je za zamenika političkog komesara, tek formirane, Pete proleterske (crnogorske) NOU brigade. A septembra 1942. godine dobija specijalni zadatak, od generalnog sekretara KPJ i Vrhovnog komandanta NOV i POJ Josipa Broza Tita, da ide u Albaniju i pomogne albanskim komunistima u organizovanju oružane borbe. S grupom od 15 boraca, početkom oktobra krenuo je iz Prozora za Albaniju.

U Albaniji je proveo osam meseci. Dao je veliku pomoć albanskim komunistima u organizovanju Prve konferencije Komunističke partije Albanije, kao i u organizovanju oružane borbe. Bio je predstavnik KPJ i Kominterne u KP Albanije. Posle povratka iz Albanije, u proleće 1943. godine imenovan je za političkog sekretara Pokrjainskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak. Bio je član Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja i Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Jugoslavije.

Posleratni period[uredi | uredi kod]

Aprila 1945. godine Blažo Jovanović je postao prvi predsednik Vlade Narodne Republike Crne Gore i na toj dužnosti ostao je do 1953. godine. Od decembra 1953. do jula 1962. godine bio je za predsednik Narodne skupštine NR Crne Gore.

Od 1943. do 1963. godine obavljao je dužnost sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, a kasnije Komunističke partije Crne Gore. Bio je prvi predsednik Narodnog fronta, a kasnije Saveza socijalističkog radnog naroda Crne Gore i prvi predsednik SUBNOR-a Crne Gore. Od 1940. do 1954. bio je član CK KPJ, a od 1954. do 1969. godine član Izvršnog komiteta CK SKJ.

Od 1945. do 1963. biran je za poslanika Savezne skupštine, a od 1963. do 1975. godine bio je predsednik Ustavnog suda Jugoslavije. Učestvovao je na održavanju Prve konferencije evropskih ustavnih sudova i Pete međunarodne konferencije „Evropski mir putem prava“. Jula 1971. godine izabran je u Izvršni komitet Svetske organizacije pravnika „Svetski mir putem prava“, a 1973. godine učestvovao je na konferenciji ove organizacije.

Autor je više političkih tekstova, kao i monografije „Aktuelna pitanja Ustavnog suda Jugoslavije“. Imao je čin rezervnog general-majora JNA i bio član Saveta federacije.

Umro je 4. februara 1976. godine u Igalu, a sahranjen je u Titogradu.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i velikog broja stranih i jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 10. jula 1953. godine.

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. „Slavko Ćuruvija: Ja, Vlado Dapčević”. Arhivirano iz originala na datum 2015-07-24. Pristupljeno 2014-08-09. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.

Šablon:Sekretari CK KPCG-Predsednici CK SKCG Šablon:Predsednici SR Crne Gore