Bitka za Konjic 1943.

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Bitka za Konjic februara 1943.)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
U toku četvrte ofanzive, nemački štab podelio je Severnu borbenu grupu u dva dela. Jedan je nastupio od Bugojna prema Prozoru, a drugi od Sarajeva prema Konjicu.
Četnici i Nemci u Hercegovini 1943.

Bitka za Konjic februara 1943. je bila jedna od presudnih borbi vođenih između NOVJ i sila Osovine tokom četvrte neprijateljske ofanzive. Deo je serije bitaka u dolini Neretve februara-marta 1943. godine.

Bila je od presudnog značaja prema planu Vrhovnog štaba NOV i POJ za prodor Glavne operativne grupe u istočnu Hercegovinu, Sandžak i Crnu Goru. Po zamisli VŠ NOV i POJ, Treća divizija trebalo je da likvidira italijanske utvrđene garnizone Prozor, Jablanicu i Konjic, dok je Prva divizija imala glavni zadatak da obezbedi ovaj prodor od Sarajeva, a Druga od Mostara. Napadi na Prozor i Jablanicu okončani su uspehom. Međutim, usled propusta Prve proleterske, nemačko-ustaško-domobranska borbena grupa uspela je da se probije iz Sarajeva u Konjic, a sa istoka je pristiglo oko 3.000 četnika iz Sandžaka i istočne Bosne pod komandom Lukačevića. Napadi NOVJ na Konjic trajali su od 19. do 26. februara. Od 24. februara, u napadu na sam Konjic bile su angažovane tri brigade, ojačane artiljerijom i Tenkovskom četom Vrhovnog štaba. Međutim, usled pristiglih pojačanja, kombinovana italijansko-nemačko-ustaško-četnička posada Konjica uspela je da se održi.

S obzirom na pogoršanje situacije na drugim sektorima, VŠ NOV i POJ nije bio u stanju da odvoji dalja pojačanja za napad na Konjic. Usled toga bio je prinuđen da 26. februara prihvati uzaludnost i bezizglednost daljih napada i odustane od prodora preko Konjica. Nakon toga VŠ NOV i POJ izveo je manevar u suprotnom smeru, kontranapadom kod Gornjeg Vakufa, da bi zatim vratio težište na proboj preko Neretve, izuzetno teškim pravcem preko Jablanice i Prenja, uz blokadu Konjica.

Prethodna situacija[uredi | uredi kod]

Četnici sa Nemcima u dolini Neretve 1943.

Prema planu Vrhovnog štaba, u cilju prodora Glavne operativne grupe bilo je neophodno likvidirati italijanske garnizone Prozor, Jablanicu i Konjic, kao i druga manja uporišta (Rama, Ostrožac). Za nosioca tog zadatka bila je određena Treća divizija, dok je Prva imala zadatak da joj obezbedi levi, a Druga desni bok. U napadu 15-17. februara Treća divizija uspešno je savladala garnizon u Prozoru (3. bataljon 259. pešadijskog puka 154. pešadijske divizije Murđe ojačan artiljerijskim, oklopnim i drugim sastavima). Nastavljajući nastupanje, 21. februara likvidirala je italijansku posadu u Rami. S obzirom da je Druga divizija uspešno rešila svoj deo posla (likvidaciju posada u Posušju, Imotskom, i Drežnici, te uništenje italijanskog ojačanog bataljona u pokušaju intervencije (ojačan 1. bataljon 260. pešadijskog puka Murđe)), bila je u stanju da svojom Četvrtom crnogorskom brigadom pomogne prodor Treće divizije i 22. februara likvidira ojačani italijanski bataljon u Jablanici (ojačan 1. bataljon 259. pešadijskog puka Murđe). Istog dana, delovi Treće divizije ušli su u Ostrožac koji je italijanska posada u panici napustila, čime je put prema Konjicu bio otvoren. Deseta hercegovačka prešla je na levu obalu Neretve, sa zadatkom da iste noći napadne Konjic sa istoka i juga, dok je Peta crnogorska nastupala po desnoj obali sa zadatkom da napadne Konjic sa zapada. S obzirom na ishod prethodnih sukoba i pretpostavljenu uzdrmanost italijanskih snaga i i pad njihovog morala, vladao je optimizam u pogledu ishoda napada.

Pogreška štaba Prve proleterske brigade[uredi | uredi kod]

Prva proleterska divizija prišla je izvršenju svog dela zadatka nekompletno, uvodeći svoje snage po delovima. Prva je na zadato područje izašla nekompletna Prva proleterska brigada (bez 3. bataljona). Njene snage su sa neočekivanom lakoćom likvidirale italijansku posadu u Bradini i ustašku na ključnoj topografskoj poziciji, prevoju Ivan-sedlo u toku dana 19. februara. Zadatak kompletne divizije sastojao se u likvidaciji uporišta na komunikaciji Sarajevo-Konjic u što širem zahvatu, i izolaciji konjičkog bojišta od intervencije iz Sarajeva. Ponesen brzim i lakim uspehom, obuzet entuzijazmom, štab Prve proleterske brigade u tom trenutku počinio je ključnu grešku, čije su se posledice pokazale dalekosežnim. Naime, umesto čvrstog utvrđivanja ključnog položaja na Ivan-sedlu i nastavljanja prodora prema Sarajevu preko Tarčina, štab brigade odlučio je da za napad na Tarčin angažuje samo nekompletna dva bataljona, a na Ivan-sedlu ostavi samo simbolično obezbeđenje. Sa preostala dva bataljona (4. i 6.) štab brigade odlučio je da, uzdajući se u demoralizaciju Italijana, izvrši drzak prepad na Konjic, i tako unapred reši glavni zadatak cele Glavne operativne grupe.

To je nedovoljno odgovorno shvatanje glavnog zadatka i širenje snaga na velikom prostoru dovelo je do dvostrukog neuspeha.

Napad dva bataljona Prve proleterske na Konjic[uredi | uredi kod]

Dolazak Nemaca i četnika u Konjic[uredi | uredi kod]

Uništeni nemački tenk (Reno R-35) u rejonu Konjica, mart 1943. godine.

18. februara 1943. komandant italijanske II armije general Mario Roata naređuje komandantu italijanskih trupa i četnicima pod komandom Baja Stanišića, raspoređenim u Mostaru i okolini, da po svaku cenu zaštite pravce ka Širokom Brijegu i rudnicima boksita. Uvidevši da su rudnici ugroženi, nemački general Ler, iako je prethodno odbijao italijanski zahtev za nemačku intervenciju u ovome pravcu, 21. februara donosi odluku da udružene nemačke, ustaške, italijanske i četničke snage odmah krenu u ofanzivu, istovremeno od Bugojna, Sarajeva, Mostara i Konjica ka Jablanici. Time je počela realizacija plana "Vajs II".[1]

Oslobođenjem Konjica bio bio otvoren put za prodor u Hercegovinu i Crnu Goru. Uočavajući to, nemačka komanda ulaže naročite napore i njene trupe, uz oštre borbe, 22. februara stižu u Konjic u pomoć italijanskom garnizonu.

117. lovačka divizija, koja je prodirala od Ivan Sedla ka severozapadu, vodila je od početka teške borbe, pa je na kraju odbijena i odbačena. Jedan njen deo morao je da se spasava u Konjicu, koji je bio utvrđen i posednut od Italijana i četnika. Ovo mesto su partizani okružili i tako je došlo do toga da su se ovde, pod pritiskom događaja, borili na istom frontu Nemci i četnici - doduše odvojeni jedni od drugih italijanskim jedinicama.[2]

– Nemački komandant Jugoistoka Alexander Löhr

Njemačke jedinice stigle su u Konjic. Danas 23. fe­bruara poslije podne garnizon je gađan intenzivnom minoba­cačkom vatrom.[3]

– IZVJEŠTAJ KOMANDE ITALIJANSKOG ŠESTOG ARMIJ­SKOG KORPUSA O BORBAMA PROTIV JEDINICA NOV U DOLINI NERETVE NA DAN 23. FEBRUARA 1943. GODINE

Sa istim ciljem u Konjic je istog dana sa Nemcima ušao i četnički komandant Vojislav Lukačević sa svojim snagama.[1]

Konjic: Snage pravoslavnih V.A.C., koje su tamo nadošle, jako su angažovane sa neprijateljem… [4]

– IZVJEŠTAJ KOMANDE ITALIJANSKE DIVIZIJE »MURGE« OD 23. FEBRUARA 1943. GODINE O NAPADU JEDINICA NOV NA KONJIC I O BORBAMA ČETNIKA U DOLINI NERETVE

Italijani i Nemci ništa ne rade, a da mene ne pitaju. Juče sam im formalno izdavao naređenja za posedanje položaja oko Konjica.[5]

– četnički potpukovnik Vojislav Lukačević

Napad NOVJ na Konjic[uredi | uredi kod]

Istog dana kada su četničke i nemačke trupe stigle u Konjic, otpočeli su uveče i prvi napadi proletera na njega, koji su se sa još većom žestinom ponovili noću 24 — 25. i 25 — 26. februara, ali bez uspeha. Usled pogoršanja situacije na frontu kod Prozora, Vrhovni štab NOVJ odustaje od daljih borbi za Konjic.[1]

Međutim, na pravcu od Mostara Druga proleterska divizija je uspešno sve do 26. februara zadržavala vrlo jake italijansko-četničke snage (samo četnika bilo je oko sedam hiljada) nanevši im teške gubitke.[1]

Gubici[uredi | uredi kod]

Prema Ratnom dnevniku Operativnog odeljenja štaba 718. pešadijske divizije, ukupni gubici u Operaciji Weiss Mostar do 27. februara 1943, to jest u prodoru od Sarajeva do Konjica i u odbrani Konjica, iznosili su ukupno 453 izbačenih iz stroja, ne računajući četnike:

  • Nemački vojnici: 27 poginulih (od čega 1 oficir), 143 ranjena (3 oficira), 1 nestao, uništena jedna oklopna kola
  • Vojnici NDH (uključujući ustaše): 48 poginulih, 152 ranjena (4 oficira), 29 nestalih (1 oficir)
  • Italijanski vojnici: 9 poginulih, 36 ranjenih, 7 nestalih[6]

U napadu na Konjic Četvrta proleterska brigada imala je prema dnevniku Blaža Jankovića oko 50 izbačenih iz stroja, od čega 23 poginula[7].

Posledice neuspeha kod Konjica[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Bitka na Neretvi
Nakon neuspeha u napadu na Konjic, Vrhovni štab donosi odluku o rušenju mosta na Neretvi i udaru u suprotnom smeru, prema Gornjem Vakufu.

Posleratno suđenje[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Beogradski proces

O učešću četnika u bici za Konjic na strani okupatora bilo je reči na beogradskom procesu 1946. godine četničkom vođi generalu Mihailoviću.

Pretsednik: Objasnite sudu kako su se to u Konjicu stekle četničke snage pod komandom Lukačevića, italijanske i nemačke snage.
Optuženi: Tu su potpuno samovoljno i proizvoljno radili Lukačević i Ostojić.
Pretsednik: Prema tome su Lukačević i Ostojić upotrebili svoje snage zajedno sa nemačkim snagama protiv narodnooslobodilačkih snaga u Četvrtoj ofanzivi.
Optuženi: Izgleda da jesu.
Pretsednik: Od koga su dobijali municiju?
Optuženi: Od Italijana.[5]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]