Bitka na Ager Sanguinisu

Izvor: Wikipedia
Bitka na Ager Sanguinisu
Segment križarskih ratova
Battle-of-Ager-Sanguinis.jpg
Prikaz na minijaturi iz 1337. godine
Datum 28. jun 1119
Lokacija kraj Sarmade
Rezultat odlučujuća turska pobjeda
Zaraćene strane
Kneževina Antiohija Artukidi od Alepa
Komandanti i vođe
Roger od Salerna Ilghazi
Snage
~3.700 ljudi nepoznato
Žrtve i gubici
~3.500 ljudi nepoznato

Bitka na Ager Sanguinisu, doslovno bitka na Krvavom polju, ponekad navođena i kao Bitka kod Balata ili Bitka kod Sarmade odigrala se za vrijeme križarskih ratova 28. juna 1119. godine između snaga križarske Kneževine Antiohije pod regentom Rogerom od Salerna na jednoj, i muslimanske vojske alepskog atabega Ilghazija na drugoj strani. U njoj je križarska vojska uništena gotovo do posljednjeg čovjeka. Iako je predstavljala najveću pobjedu muslimana nad križarima od početka križarskih ratova i iako se Antiohija od tog poraza nikada nije oporavile, njen neposredni efekti su anulirani s Ilghazijevim porazom od strane jeruzalemskih križara kod bitci kod Haba nepuna dva mjeseca kasnije.

Pozadina[uredi - уреди]

Do bitke je došlo u kontekstu stalnih teritorijalnih sukoba između novouspostavljenih križarskih država sa međusobno često posvađanim muslimanskim velikašima, formalno podređenim turskom Seldžučkom Carstvu. Iako su seldžučki sultani i abasidski kalifi tokom 1110-ih pozivali na džihad protiv križara, to obično nije imalo nekog naročitog efekta, pa su tako 1115. Ilghazi čak pomagao križarima da zaustave pohod turskog vojskovođe Bursuka koji će završiti bitkom kod Sarmina u kojoj su antiohijski križari na čelu s Rogerom odnijeli pobjedu.

Godine 1118. je, pak, Ilghazi preuzeo vlast u Alepu zahvaljujući savezu Ibn al-Khashshabom, radikalnim šijitskim kadijom koji je godinama propovijedao beskompromisni džihad protiv nevjernika. Iste je godine, pak, Roger napao i zauzeo grad Azaz u blizini Alepa. Shvativši to kao početak križarskog pohoda na vlastiti grad, Ilghazi je sljedeće godine pokrenuo veliki pohod na Antiohiju. Roger se tom pohodu odlučio suprotstaviti vlastitim snagama, iako ga je Bernard od Valencea, latinski patrijarh Antiohije savjetovao da sačeka dolazak pojačanja iz Jeruzalema i drugih križarskih država. Roger se sa svojim snagama ulogorio u prijevoju kraj današnjeg grada Sarmada. Iako je Ilghazi poslao poziv za pomoć damaščanskog emiru Toghtekinu, i on se odlučio sam obračunati s Rogerom. Muslimanske snage su tokom 27. juna uspjele opkoliti Rogerov logor.

Tok bitke[uredi - уреди]

Lokacija Rogerovog logora je bila loše odabrana; dolina je bila pošumljena i okružena strmim uzvisinama, ostavljajući malo prostora za bijeg. Vidjevši da će se morati boriti, Rogerova vojska - koja je brojila 700 vitezova i 3000 pješaka, te određen broj turkopola - formirala se u pet odreda u obliku obrnutog slova "V", dok je šesti čuvao pozadinu. Prije početka same bitke je pred muslimanske vojnike došao Ibn-al-Khashshab. Prema svjedočenju kroničara, vojnici su ispočetka bili zabavljeni prizorom učenjaka kako vitla mačem, ali su, nakon što su odslušali njegov vatreni govor u kojim ih poziva u borbi, sa suzama u očima krenuli jurišati na križare.

Sama bitka je ujutro počela dvobojem strijelaca s obje strane, prije nego što je došlo do sudara glavnih snaga. Iako im je snažan sjeverni vjetar bacao prašinu u oči, križari su ispočetka imali nešto uspjeha potisnuvši muslimane na desnom krilu, ali je njihovo lijevo krilo, među kojima su bili turkopoli, bilo razbijeno. To je omogućilo muslimanima da opkole križarsku vojsku. Nakon što je Roger ubijen ubodom mača u lice, bitka se pretvorila u pokolj. Samo dva viteza su uspjela pobjeći; svi drugi su ubijeni, a tek manji dio je zarobljen, uključujući Rogerovog kancelara Waltera. Razmjeri pokolja su bili takvi da je njena lokacija od križara prozvana "krvavo polje" (latinski: ager sanguinis).

Posljedice[uredi - уреди]

Bitka je predstavljala dotada najveću i najblistaviju pobjedu muslimana nad križara, te su je muslimanski kroničari opisali kao primjer "božanske pomoći koja nikada nije pružena islamu prije". Nakon što je potpuno uništio križarsku vojsku, Ilghaziju nije stajalo ništa na putu da zauzme Antiohiju. Međutim, nakon bitke se Ilghazi napio i ostao pijan sljedećih nekoliko dana, što je dovelo do kolapsa discipline u njegovoj vojsci, koja je umjesto da napreduje ostala na mjestu, te su se njeni pripadnici raspršili u potrazi za pljačkom. Ilghazijeve trupe su tada, doduše, uspjeli zauzeti niz antiohijskih tvrđava. Sama Antiohija je, međutim, ostala van domašaja kada je stigla jeruzalemska vojska pod kraljem Balduinom II i u bitci kod Haba natjerala Ilghazija na povlačenje.

Izvori[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Koordinate: 36°10′44″N 36°43′10″E / 36.17889, 36.71944