Bitka kod Samare

Izvor: Wikipedia
Bitka kod Samare
Segment rimsko-perzijskih ratova
Irak umkreis bagdad.png
područje današnjeg Iraka gdje su se vodile operacije
Datum 26. jun 363
Lokacija Samara, Mezopotamija (današnji Irak)
Rezultat taktički neodlučna, u strateškom smislu sasanidska pobjeda
Teritorijalne
promjene
sve rimske teritorije na Tigrisu i Nisibis predani Perziji.
Zaraćene strane
Sasanidska Perzija Rimsko Carstvo
Komandanti i vođe
Julijan Apostata
Snage
nepoznato; pretpostavlja se istovjetna brojem rimskoj vojsci 35.000
Žrtve i gubici
nepoznati nepoznati
Rimsko-perzijski ratovi
Rimsko-partski ratovi
KaraKilikijska vrataAmanski prijevojPlanina GindarPohodi Marka AntonijaArmenski rat 58–63Trajanov pohod na PartijuPohodi Lucija Vera2. KtesifonNisibis
Rimsko–sasanidski ratovi
ResenaMisičeBarbalisEdesaSingaraAmida3. KtesifonSamara
Bizantsko-sasanidski ratovi
Rat 421–422Anastazijev ratIberijski ratLazijski ratRat 572–591Rat 602–628

Bitka kod Samare se odigrala u Mezopotamiji 26. juna 363. između rimske vojske pod carem Julijanom Apostatom na jednoj, i perzijskih snaga na drugoj strani. Julijan je nekoliko mjeseci ranije pokrenuo veliki pohod na Sasanidsko Carstvo, nastojeći povratiti rimske teritorije izgubljene u ranijim rimsko-perzijskim ratovima. Uspio je prodrijeti u središte Mezopotamije do samih zidina prijestolnice Ktesifona gdje je krajem maja ostvario veliku pobjedu nad perzijskom vojskom. Sam grad, međutim, nije mogao osvojiti zbog nedostatka opsadnih sprava, loše logistike i kašnjenja pojačanja pod generalom Prokopijem, te se odlučio za povlačenje; cilj mu je bio stići na sjever i spojiti se Prokopijem i koristiti njegova skladišta. Perzijanci su, pak, njegovu vojsku krenuli goniti te je pod vodstvom sinova kralja Šapura II, pokušali uništiti 22. juna 363. kod Marange, na pola puta između Samare i Ktesifona. Julijan je uz uspio odbiti taj napad, ali je njegova vojska bila iscrpljena, demoralizirana i bez namirnice. Tri dana kasnije su Perzijanci ponovno iznenada napali; prema svjedočenju Amijana Marcelina, u pitanju je bio prepad perzijske konjice. Julijan je uspio ponovno organizirati svoje trupe koje su uspjele odbiti napad; međutim, u žurbi je zaboravio obući oklop, što je iskoristio jedan perzijski konjanik te mu zabio koplje u leđa. Julijan je odveden u šator gdje je nekoliko sati kasnije umro.

Iako je po karakteru bila više čarka nego odlučujući okršaj, bitka kod Samare je imala značajne posljedice. Sa smrću Julijana Apostate je nestao posljednji paganski rimski car, odnosno posljednja ozbiljna zapreka potpunom pokrštavanju Carstva i njegovih institucija. Odmah nakon Julijanove smrti, vojnici su za novog cara izvikali Jovijana, komandanta njegove garde. On je, nakon mlakih i bezuspješnih pokušaja da prijeđe Tigris postao uvjeren da će zajedno s vojskom biti uništen, te je odmah započeo pregovore sa Šapurom, pristavši na sve njegove uvjete u zamjenu za siguran prolaz do rimskih teritorija. Perzijanci su tako stekli značajne teritorije u Mezopotamiji i Maloj Aziji koji su prije toga bili decenijama pod rimskom vlašću.

Literatura[uredi - уреди]

  • Ammianus Marcellinus' works in English at the Tertullian Project with introduction on the manuscripts
  • Kaveh Farroukh, Sassanian Elite Cavalry AD 224-642
  • David S. Potter, The Roman Empire at Bay AD180-395, Routledge, 2004