Bitka kod Himere (480. pne.)

Izvor: Wikipedia
Bitka kod Himere
Segment Sicilijanski ratovi:
Prvi sicilijanski rat
Representacion romantica de la batalla de Himera.jpg
Datum 480. pne.
Lokacija Himera
Casus belli kartaginjanska ekspanzija na Siciliji
Rezultat Sirakuza ostaje dominantna sila na Siciliji
Zaraćene strane
Sirakuza
Agrigent
Kartagina
Komandanti i vođe
Gelon
Teron
Hamilkar†
Snage
vjerojatno manje od kartaginjanskih snaga 300.000 (drevni izvori)
50.000 (moderne procjene)

Bitka kod Himere (480. pne.), koja se po predaji vodila na isti dan kao daleko slavnija bitka kod Salamine,[1] odnosno bitka kod Termopila,[2] je bila pobjeda snaga sicilijanskih Grka na čelu s Gelonom, kraljem Sirakuze, i Teronom, tiraninom Agrigenta, nad kartaginjanskim snagama pod Hamilkarom Magonidom, čime je zaustavljen kartaginjanski pokušaj na vlast vrate svrgnutog tiranina Himere. S obzirom na nedostatak pouzdanih historijskih izvora, među suvremenim historičarima postoji spor o njenom značenju, važnosti i posljedicama - od toga da je spriječila zajednički punsko-perzijski pokušaj da se uništi grčka civilizacija[3] preko slabljenja Kartagine za sljedećih 70 godina [4] do lokalne čarke koju je propaganda učinila legendarnom.[5]

Pozadina[uredi - уреди]

Viševjekovno nadmetanje feničanskih i grčkih kolonija u zapadnom Mediteranu je dobilo karakter oružanog sukoba u 6. vijeku pne. kada se feničanska kolonija Kartagina isprofilirala u regionalnu silu. Sukob je, pak, svoju eskalaciju imao na strateški najvažnijem mediteranskom otoku - Siciliji - gdje su se feničke kolonije na zapadu došle u dodir s daleko agresivnijim grčkim kolonijama na istoku, koje su se širile u unutrašnjost na račun domorodačkog stanovništva. Godine 580. pne. je zabilježen prvi veliki sukob, u kome su Feničani porazili Grke kod Lilibeja. Oko godine 540. pne. je Kartagina stavila feničanske kolonije na zapadu pod svoju vlast.

U međuvremenu je situaciju na istočnom dijelu otoku zakompliciralo među-grčko suparništvo između jonskih i dorskih kolonija. Krajem 6. vijeka pne. u dorskim kolonijama na vlast dolaze ambiciozni tirani kojima je cilj staviti svu Siciliju pod svoju vlast. Od njih su se najviše istakli Kleandar i Hipokrat od Gele, a pogotovo Gelon koji je od Sirakuze napravio veliku silu. Moć Sirakuze je još više ojačala kada je sklopljen savez s Akragasom i njegovim tiraninom Teronom.

S obzirom da su se dorski tirani uglavnom širili na račun Jonjana, jonski gradovi, uključujući Regij i njegovog tiranina Anaksilanta su sklopili savez sa Kartaginom. Prilika za obračun s Doranima je bilo svrgavanje Terila, tiranina grada Himera, koje je izvršio Teron 483. pne. Kartagina je pristala vojnom silom vratiti Terila na vlast.

Pripreme za bitku[uredi - уреди]

Antički izvori navode kako je Kartagina radi pohoda na Himeru prikupila vojsku koja je brojala oko 300.000 ljudi, a koju su činili kontingenti iz Iberije, Korzike, Sardinije, Italije i Afrike. Njih je na Siciliju trebala poslati flota od 200 ratnih i 3000 transportnih brodova.

Gelon je, pak, pred bitku prikupio 50.000 pješaka i konjanika. Većinu ljudstva su činili iskusni hopliti, ali i sikulski najamnici. Podaci o Teronovoj vojski nisu poznati.[6]

Kartaginska armada, na čelu s Hamilkarom, isplovila je na Siciliju. Iako je Selinunt - odakle se Akragas mogao direktno napasti - bio bliži, Hamilkar je odlučio da se iskrca u udaljenijem Panormu.Putem je zbog nevremena izgubila veliki broj brodova, i to upravo onih na kojima su se nalazili kartaginski konji i bojne dvokolice. Kada je konačno dospio na Siciliju, Hamilkar je u Panormu proveo tri dana kako bi popravio preostalo brodovlje i organizirao vojsku. Potom se zaputio na istok prema Himeri, dok mu je s mora bok štitila flota. Kada se našla pred zidinama Himere, Hamilkarova vojska je sagradila jedan, a flota drugi logor, koji su zajedno bili spojeni linijom rovova. Flota - osim 20 trirema ostavljenih da patroliraju - se potom zaputila prema Sardiniji i Korzici kako bi nabavila hranu i druge potrepštine.

Hamilkar, međutim, nije poduzeo ništa kako bi opsjeo grad. Antički izvori navode da Hamilkar sa sobom nije ponio opsadne sprave, odnosno da je mislio da će se grčke snage njemu suprotstaviti na otvorenom polju.

U Himeri su se, pak, već nalazile Teronove snage. Hamilkar ih je nastojao namamiti u bitku tako što je svoje ljude poslao da pljačkaju i pustoše okolicu grada. Taj je plan djelomično uspio - Grci su napali pljačkaše, ali su pri tome poraženi, te su se povukli iza zidina, vidno demoralizirani.

Moral Grka se popravio tek kada su u okolicu grada došla Gelonova pojačanja. Ona su, koristeći prednost u konjici, uspjela zarobiti veliki dio pljačkaša.

Tok bitke[uredi - уреди]

O samom toku bitke postoje dva glavna izvora. Herodot je donio priličnu šturu verziju, u kojoj tvrdi kako je konačni okršaj između Grka i Kartaginjana trajao sve do sumraka, kada su Grci konačno uspjeli prevagnuti. Vidjevši kako će pretrpiti poraz, Hamilkar se bacio u žrtveni oganj.

Drugu, mnogo detaljniju verziju, dao je Diodor. Prema njoj, Hamilkar je prije bitke odlučio prinijeti žrtvu bogu Posejdonu, kao i osigurati vlastitu konjicu kako bi se mogao oduprijeti Gelonovoj konjici. Zato je poslao pismo svojim saveznicima iz Selinunta tražeći grčke konjanike. Pismo je presreo Gelon i odlučio ga iskoristiti kako bi na prevaru došao u kartaginjanski logor.

Njegovi konjanici su prije bitke, praveći se da su iz Selinunta, došli u kartaginjanski pomorski logor. Istovremeno je Gelonova sirakuška pješadija izašla iz svog logora i krenula napasti kartaginjanski vojni logor. Kada je došlo do bitke, sirakuški konjanici su ubili Hamilkara, a na što je došlo do zbrke i demoralizacije među Kartaginjanima, pa je Gelonova pješadija uspjela zauzeti vojni logor. Istovremeno su sirakuški konjanici zapalili kartaginjanske brodove, od kojih se samo dio uspio spasiti otplovivši na otvoreno more. Sve to vrijeme je Teron sa svojim snagama bio iza zidina Himere.

Smatrajući da je bitka dobijeni, Grci su počeli pljačkati logor. Međutim, kartaginske i iberske snage su se uspjele konsolidirati na obližnjem brežuljku te su napali Sirakužane, koji više nisu bili organizirani. Bitka se činila izgubljenom po Grke, ali je u odlučnom trenutku Teron izašao iz zidina sa svojim snagama i udario Kartaginjanima u bok. Kartaginjanska vojska se razbila na dva dijela - Iberci su pobjegli na obalu gdje su ih pokupili brodovi, dok su se Kartaginjani povukli na jedno brdo gdje su se nedugo nakon toga predali.

Diodor navodi kako je Kartagina u bitci izgubila polovicu svoje vojske i najveći dio flote. Veći dio brodova koji je izbjegao uništenje u bitci je kasnije potonuo u oluji. Grci su se, pak, dočepali velikog broja zarobljenika i ogromnog ratnog plijena.

Posljedice[uredi - уреди]

Kartagina je nakon poraza bila uplašena od grčke invazije, ali se ona nije dogodila. Gelon i Teron su umjesto toga pristali na relativno blage mirovne uvjete - Kartagina je platila tek 2000 srebrnih talenata ratne odštete, a nije došlo do nikakve promjene teritorije. Kartaginjanski jonski saveznici - Selinunt i Regij - su također jednostavno priznali Gelona za svog hegemona, a Anaksilaj je novo savezništvo zapečatio davši ruku svoje kćeri Hijeronu, Gelonovom bratu.

Kartagina je pretrpjela težak udarac i trebalo joj je čak sedamdeset godina da se oporavi dovoljno kako bi se suprotstavila Grcima na Siciliji. U međuvremenu su grčke kolonije doživjele ekonomski i kulturni procvat koji će biti prekinut tek sa atenskom ekspedicijom i drugim sicilijanskim ratom.

Starogrčki historičari i su tradicionalno ovu bitku nastojali dovesti u kontekst grčko-perzijskih ratova, odnosno tvrdili kako je Kartagina svoj pohod pokrenula u savezu s Perzijskim Carstvom, nastojeći iskoristiti istovremeni Kserksov pohod na Grčku. Međutim, za takve špekulacije nema dokaza.

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Herodotus, 7.166
  2. Diodorus Siculus, 11.24.1
  3. Diodorus Siculus, XI.1
  4. Baker, G.P., Hannibal, p15-17 ISBN 0-8154-1005-0
  5. Cambridge Ancient History Vol. IV p772-773
  6. Suvremeni historičari su uglavnom smatrali kako su sve gore navedene brojke pretjerane, što je karakteristično za antičke izvore. Međutim, otkriće masovnih vojničkih grobnica na mjestu drevne Himere im je dalo nešto veću vjerodostojnost. [1]

Vanjske veze[uredi - уреди]