Bitka kod Bulgarofigona

Izvor: Wikipedia
Bitka kod Bulgarofigona
Segment bizantsko-bugarskih ratova
Datum ljeto 896
Lokacija Bulgarofigon, Trakija
Rezultat odlučujuća bugarska pobjeda
Zaraćene strane
Bugarsko Carstvo Bizantsko Carstvo
Komandanti i vođe
Simeon I od Bugarske Leo Katakalon
Snage
nepoznata vrlo velika vojska
Žrtve i gubici
nepoznati skoro cijela vojska

Bitka kod Bulgarofigona (bugarski: Битка при Булгарофигон) se odigrala u ljeto 896. u Trakiji između bugarske vojske pod knezom Simeonom I na jednoj, i [[bizant]ske vojske pod Leom Katakalonom na drugoj strani. Završila je općim porazom bizantske vojske, te dovela do mirovnog sporazuma koji je omogućio višedecenijsku bugarsku dominaciju nad Balkanom.

Pozadina[uredi - уреди]

Najveći dio 9. vijeka su Bizant i Bugarska bili u miru, prvenstveno zahvaljujući pro-bizantskoj politici bugarskih vladara, ali su pokrštavanje Bugara i njime uzrokovani unutrašnji sukobi doveli do promjene politike čiji je glavni izraz bio Preslavski sabor 893. Na njemu je odlučeno da novi vladar postane Simeon, ali i da se iz Bugarske protjeraju bizantski svećenici i zamijene onima koji će u liturgiji umjesto grčkog koristiti crkvenoslavenski jezik. Bizantski car Lav VI Mudri je u tome prepoznao nastojanje da se preko smanjenja kulturnog smanji i bizantski politički uticaj, te je 894. reagirao donijevši odluku da se bugarskim trgovcima priječi pristup u Carigrad; umjesto toga su preusmjereni u Solun i izloženi višim porezima. Nakon bezuspješnih pokušaja da Lava diplomatskim putem uvjeri da promijeni odluku, Simeon ju je konačno iskoristio kao povod za rat.

Simeon se pokazao kao sposoban vojskovođa te je kod Hadrianopolja razbio bizantsku vojsku pod Prokopijem Krenitom koju je činila Carska garda zajedno sa hazarskim najamnicima. Lav VI je bugarski problem odlučio riješiti tako što je sklopio savez sa Mađarima, koji su u to vrijeme živjeli u stepama današnje južne Ukrajine. Mađari su, uz pomoć bizantske mornarice koja ih je prevezla preko Dunava, godine 895. provalili na bugarski teritorij, razbili jednu bugarsku vojsku u Dobrudži i prisilili Simeona da potraži utočište u Drastaru. Odatle je započeo pregovore s Bizantincima, a u stvari samo stvorio pauzu kako bi sakupio vojsku i zajedno sa ocem Borisom krenuo u protivofenzivu protiv Mađara, kojima je sljedeće godine nanio odlučujući poraz na Južnom Bugu i tako trajno otklonio mađarsku prijetnju sa sjevera.

Tok bitke[uredi - уреди]

Simeon se sa svojom vojskom mogao zaputiti na jug i obračunati sa Bizantincima. U prilog mu je išlo što je u međuvremenu umro sposobni bizantski vojskovođa Nikifor Foka Stariji, koga je, pak, zamijenio domestik škola Leo Katakolon. Navodi se da su Bizantinci prikupili svu svoju vojsku, uključujući i trupe koje su se borile protiv Arapa u Maloj Aziji i poslali ih u Evropu.

Kada su se obje vojske srele, došlo je do sudara u kome su Bugari odnijeli veliku pobjedu. Bizantska vojska je gotovo u potpunosti uništena; navodi se da je Leo Katakolon uspio pobjeći tek s nekolicinom vojnika. Simeona ništa nije moglo zaustaviti da napreduje prema Carigradu pustošeći sve gradove i sela koji su mu se našli na putu. Lav VI je, prema navodima al-Tabarija, u očaju prikupio vojsku od arapskih zarobljenika i obećao im slobodu ako se suprostave Simeonu. Do nove bitke, međutim, nije došlo, jer je Simeon pristao na mirovne pregovore.

Posljedice[uredi - уреди]

Mirovnim sporazumom je poraženi Bizant pristao Bugarskoj predati teritoriju između Crnog mora i Strandže. Isto tako se obavezao plaćati godišnji danak, a Simeon je zauzvrat oslobodio preko 120.000 bizantskih zarobljenika. Sporazum je na snazi ostao sve do Lavove smrti 912.

Tako dugi period je Simeon iskoristio kako bi stvorio bugarsku hegemoniju na Balkanu, odnosno nametnuo se kao autoritet Srbima na zapadu.

Footnotes[uredi - уреди]

Sources[uredi - уреди]

Koordinate: 41°26′N 27°06′E / 41.433, 27.1