Coordinates: 45°22′27″N 18°57′45″E / 45.37417°N 18.96250°E / 45.37417; 18.96250

Bitka za Vukovar

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Bitka za Vukovar
Segment Rat u Hrvatskoj

Vodotoranj u Vukovaru - simbol patnje grada
Datum 25.8. - 18.11. 1991.
Lokacija Vukovar, Hrvatska
Ishod pirova pobjeda srpskih snaga[1][2]
Sukobljene strane
JNA
Teritorijalna odbrana

Republika Srpska Krajina SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem
Srpska dobrovoljačka garda
Beli orlovi

 Hrvatska
Hrvatska Zbor narodne garde
Hrvatske obrambene snage
Komandanti i vođe
Aleksandar Spirovski (do 25.9.)
Života Panić
Mladen Bratić
Mile Mrkšić
Veselin Šljivančanin
Andrija Biorčević
Republika Srpska Krajina Goran Hadžić
Željko Ražnatović
Vojislav Šešelj
Hrvatska Blago Zadro
Hrvatska Mile Dedaković
Hrvatska Marko Babić
Hrvatska Anton Tus
Hrvatska Branko Borković
Hrvatska Marko Živković†
Robert Šilić
Snage
~ 36.000[3] ~ 1.800[4]
Žrtve i gubici
1.103 poginulih vojnika
2 oborena borbena zrakoplova, 110 uništenih oklopnih vozila
879 poginulih vojnika
1.131 poginuo civil[5]
550 nestalih civila[6]

Bitka za Vukovar bila je 87-dnevna opsada Vukovara na istoku Hrvatske koju je provodila JNA, uz potporu paravojnih formacija Srbije, između 25.8. i 18.11. 1991. Prije Rata u Hrvatskoj ovaj barokni grad je bila prosperitetna, multi-etnička zajednica Hrvata, Srba i ostalih. Prilikom raspada SFRJ, jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman su počeli slijediti nacionalističku politiku. 1990. izbila je oružana pobuna militanata Srba Hrvatske uz potporu jugoslavenske vlade i srpskih paravojnih snaga, koji su postepeno preuzimali sve više teritorija Hrvatske. JNA je počela intervenirati na strani pobune, te je izbio sukob u Slavoniji pred kraj proljeća 1991. Potkraj 8. mjeseca, JNA je započela potpuni napad na istoku Hrvatske, uključujući i Vukovar.

Vukovar je branilo oko 1.800 lagano naoružanih vojnika Zbora narodne garde (ZNG) i dobrovoljaca, nasuprot 36.000 vojnika JNA i srpskih paravojnika koji su imali teško naoružanje i oklopna vozila. Tijekom bitke, topovski metci i čahure su ispaljene na grad stopom koja je znala doseći i do 12.000 čahura dnevno.[7] U tom razdoblju, to je bila najžešća bitka u Europi od 1945., a Vukovar je bio prvi veći europski grad potpuno uništen od Drugog svjetskog rata.[8][9] Kada je Vukovar pao 18.11., stotine hrvatskih vojnika i civila je masakrirano a 31.000 civila je deportirano iz grada i okolice.[10][11] Većina Vukovara je "etnički očišćena" od nesrpskih stanovnika te je potom grad priključen samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Nekoliko srpskih vojnih i političkih službenika, među njima i Milošević, je kasnije optuženo a u nekoliko slučajeva i osuđeno za ratne zločine tijekom i nakon bitke.

Usprkos taktičkoj pobjedi, bitka je iscrpila JNA te je dugoročno postala prijelomna točka rata. Primirje je proglašeno nekoliko tjedana kasnije. Vukovar je ostao dijelom RSK sve do 1998. kada je mirno reintegriran natrag pod hrvatsku vlast. U međuvremenu je dobrim dijelom obnovljen, ali njegovo stanovništvo i razne zgrade i dalje nose ožiljke rata. Njegove dvije narodne zajednice su podijeljene te nije vratio natrag predratni prosperitet.

Uvod[uredi | uredi kod]

Razglednica Vukovara iz 1917.

Vukovar je značajan regionalni centar na istoku hrvatske granice, na zapadnoj obali Dunava. To područje je imalo raznoliko narodno stanovništvo, među njima i Hrvati, Srbi, Mađari, Slovaci, Slovenci i razne druge nacionalnosti, koje su živjele zajedno u relativnoj slozi stoljećima. Vukovar je bio jedan od najbogatijih regija SFR Jugoslavije prije rata.[12] Vukovar je također bio ogledni primjer barokne arhitekture.[13]

Regija je pretrpjela velike demografske promjene nakon Drugog svjetskog rata, kada su autothoni Nijemci protjerani i zamijenjeni srpskim i crnogorskim doseljenicama iz drugih dijelova Jugoslavije.[14] Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Vukovar imala je 84.189 stanovnika, od kojih su 43,8% bili Hrvati, 37,5% Srbi, a preostali druge nacionalne skupine. Etnički sastav samog grada bio je sljedeći: 47% Hrvati, 32,3% Srbi i drugi.[15]

Jugoslavija je bila multietnička država sastavljena od šest ravnopravnih republika.[16] Trenutna granica Srbije i Hrvatske je 1945. definirala jugoslavenska federalna komisija koja je većinsko srpsko stanovništvo (istočni Srijem) dala Srbiji, a većinsko hrvatsko (Baranja) Hrvatskoj.[17] Ipak, značajna srpska manjina je ostala u Hrvatskoj.

Kada je Josip Broz Tito umro 1980., dugo potisnuti nacionalizam je oživio a neke republike su tražile veći autoritet kako je slabio isti federalne vlade. Slovenija i Hrvatska su krenule prema višestranačkoj demokraciji i ekonomskim reformama, ali je srbijanski autoritativni vođa Slobodan Milošević odbijao reforme i htio povećati moć jugoslavenske vlade.[18] 1990., Slovenija i Hrvatska su održale izbore kojima je završena vladavina komunizma i socijalizma, a dovela do pobjede nacionalističkih vlada koje su tražile nezavisnost republika. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), na čijem je čelu bio Franjo Tuđman, je došla na vlast u Hrvatskoj.[19]

Tuđmanov program naišao je na otpor velikog dijela hrvatskih Srba, prema kojima je imao razmjerno antagonistički odnos.[19] Srpska demokratska stranka (SDS) u Hrvatskoj, uz potporu Miloševića, je odbacila HDZ kao reinkarnaciju fašističkog pokreta ustaša koji je pobio stotine tisuća Srba u Drugom svjetskom ratu.[20] Od sredine 1990., SDS je pokrenuo oružanu pobunu u srpski većinskim dijelovima Hrvatske te proglasio SAO Krajinu uz pritajenu potporu srbijanske vlade i paravojnih formacija. Hrvatska vlada je gubila kontrolu nad sve većim dijelom države, na kojim se širio teritorij SAO Krajine.[20] U proljeće 1991., Krajina je proglasila nezavisnost od Hrvatske i najavila ujedinjenje sa Srbijom. I druge srpske zajednice u Hrvatskoj su objavile otcijepljenje i uspostavljanje vlastitih milicija.[21]

Preludij bitci[uredi | uredi kod]

Sukob se proširio po istočnoj Slavoniji u prvoj polovici 1991. Srpska sela oko Vukovara i drugih slavonskih gradova su 1. 4. započeli postavljati barikade po glavnim cestama.[22] Beli orlovi, srbijanska paravojna formacija koju je vodio Vojislav Šešelj, se smjestila u obližnje Borovo Selo sjeverno od Vukovara.[23] Sredinom travnja 1991., Gojko Šušak, hrvatski ministar i nacionalist, je osobno ispalio tri projektila na Borovo Selo. Nije bilo žrtava, ali je napad pogoršao međunacionalne odnose.[24] 2.5., srpska paravojna je iz zasjede napala dva autobusa sa hrvatskim policajcima u središtu Borova Sela te ubila 12 policajca a ranila još 22. Ubijeno je i tri Srba.[22] Sukob u Borovom Selu je bio najgori čin nasilja koji se dogodio između Srba i Hrvata od Drugog svjetskog rata.[25] To je dovelo do bijesa u raznim hrvatskim gradovima.[26]

A young man wearing battledress and a beret with a Serbian flag badge stands on a road, smoking a cigarette and holding an AK-47 rifle in the crook of his arm.
Srpski pripadnik paravojne formacije kraj Erduta, 1991.

Nedugo nakon toga, jedinice JNA su ušle u Borovo Selo. Intervenciju je pohvalio hrvatski vrh, ali je zamjenik hrvatskog ministra unutrašnjih poslova, Milan Brezak, optužio JNA za sprječavanje hrvatske policije od obračuna sa paravojnim formacijama.[27][28] Izbili su okršaji između dvije skupine u toj regiji.[26] U Vukovaru, hrvatski stanovnici su zlostavljali srpske stanovnike, katkad i nasilno. Hrvatska policija je preuzela mjesnu radio stanicu, Radio Vukovar, dok su srpski zaposlenici otpušteni i zamijenjeni Hrvatima.[29] Srpske su paravojske sustavno sve više blokirale ceste oko Vukovara, te je za par dana grad bio dostupan jedino kroz rutu uzduž hrvatskih sela. Atmosfera u Vukovaru je opisana kao "smrtonosna".[30]

19.5. 1991., hrvatska vlada je održala referendum u državi u svezi nezavisnosti. U Vukovaru, srpski nacionalisti su nagovarali Srbe da bojkotiraju referendum, dok su umjereni zagovarali sudjelovanje kako bi se zaokružio negativan odgovor. Mnogi mjesni Srbi su glasovali,[31] ali referendum je prošao sa 94% potvrdnih glasova po pitanju razdruživanja iz Jugoslavije.[32]

Nakon referenduma o neovisnosti, nasilje se pogoršalo po Vukovaru. Zabilježene su pucnjave i napadi bombama.[33] Srpske paravojske su protjerale tisuće nesrpskih stanovnike u toj općini.[34] Hrvatska paravojska, koju je vodio Tomislav Merčep, napadala je Srbe u Vukovaru i okolici; između trideset[35] i osamdeset šest Srba je navodno nestalo ili je ubijeno, a tisuće ostalih je pobjeglo iz domova.[36] Predstavnik hrvatske vlade u Vukovaru rekao je vlastima u Zagrebu da je "grad ponovno žrtva terora, oružanih okršaja i provokacija sa nesagledivim posljedicama. Dosadašnja politika je stvorila atmosferu terora između hrvatske i srpske populacije."[37] Borci sa obje strane su zapalili i opljačkali stotine kuća i farmi u području.[38]

Sukob je doveo i do brisanja granica oko nacionalne pripadnosti. Mnogi Srbi koji su živjeli u Vukovaru nekoliko generacija – starosedioci – su se opirali propagandi iz Beograda i Knina te nastavili živjeti mirno sa hrvatskim susjedima. Došljaci, koji su se doselili iz Srbije ili Crne Gore nakon 1945., su pak reagirali na nacionalističke ispade. Paolo Rumiz je opisao kako su oni "pokušali prisvojiti svoje srpske sunarodnjake u patriotsku mobilizaciju, a kada nisu imali uspjeha, ubili su ih, opljačkali im imovinu ili ih protjerali. Starosedioci nisu htjeli dignuti ruku protiv susjeda drugih narodnosti."[39] Kada su Hrvati bježali od borbi, često bi ostavili ključeve kuća svojim srpskim susjedima na čuvanje, kojima su vjerovali, a ne hrvatskoj policiji. Sabrina P. Ramet komentira kako je taj dio regije vidio "mobilizaciju onih koji nisu integrirani u multikulturni život gradova nasuprot urbanom multikulturom."[40] Bivši gradonačelnik Beograda, Bogdan Bogdanović, kasnije će opisati napad JNA na Vukovar kao "urbicid", tj. namjerno uništavanje grada.[41]

Sukobljene strane[uredi | uredi kod]

Karta Vukovara i okolice

Do ljeta 1991., improvizirane hrvatske obrambene snage u Vukovaru su bile opkoljene od srpskih snaga u susjednim selima. Paravojne formacije, JNA i Teritorijalna obrana (TO) su bile prisutne u srpskim naseljima. JNA je imala i malu vojarnu u četvrti Sajmište u Vukovaru, koja je bila opkoljena hrvatskim snagama.[42] Na obje strane bilo je i drugih nacionalnosti. Prvi zapovjednik napadačke sile JNA tijekom prvog mjeseca kampanje bio je Makedonac,[43] a velik dio hrvatskih snaga sadržavao je i Srbe i pripadnike drugih nacionalnosti.[44]

Hrvatske snage[uredi | uredi kod]

Hrvatske snage su brojale 1.800 boraca sastavljenih od pripadnika ZNG-a. Bilo je i 300 policajaca i 1.100 civilnih dobrovoljaca iz Vukovara i okolice.[4] Većina snaga bilo je organizirano improviziranjem,[45] ali je formalno preimenovana u rujnu 1991 u 204. Vukovarsku brigadu, poznatu i kao 124. brigadu.[45]

Dobrovoljci su stizali i iz drugih dijelova države, među njima i krajne desničarske Hrvatske obrambene snage (HOS) koje je podupirao Dobroslav Paraga i njegova nacionalistička stranka Hrvatska stranka prava (HSP).[46] Branitelji su bili odraz vukovarskog društva; trećina njih bili su nehrvati (Srbi, Rusini, Mađari i drugi narodi).[44] Stotinjak branitelja bili su Srbi. Zoran Šangut, jedan od branitelja Vukovara, jer izjavio: "Imamo potpuno povjerenje u njih. Oni brane Vukovar zajedno s nama."[47]

Snagama je zapovijedao Mile Dedaković, bivši oficir JNA koji se pridružio ZNG-u.[48] Imao je nadimak "Jastreb".[49] Ministar obrane RH, Šušak, javno je tvrdio da je Dedaković Srbin,[50] kao i razni drugi izvori,[49] ali ta informacija nije bila točna.[50] Druga osoba u zapovjednom lancu bio je Branko Borković, također bivši oficir JNA.[51] Oni su zajedno stvorili integrirani sustav obrane.[52] Sastavljen je obrambeni prsten od šest područja, a svaka jedinica je dobila jednu kao zonu odgovornosti.[53] Branitelji su koristili mrežu podruma, kanala i rovova kako bi se razmjestili po sektoru po potrebi.[54]

Na početku, imali su slabu naoružanje sastavljeno uglavnom od lovačkih pušaka. Oslanjali su se na lagana oružja, ali su priskrbili i par protuzračnih oružja i improviziranih nagaznih mina.[55] Dobili su i protutenkovsko oružje, ali im je municija bila na kritično niskoj razini tijekom cijele bitke.[4][56] Iako je hrvatska vlada poslala dio pojačanja (oružje i municija) u ranijoj fazi bitke, branitelji su primili tek malu količinu iste. Dijelom stoga zbog teške prohodnosti do Vukovara, ali je tome možda bio i rezultat politike hrvatske vlade koja je htjela veći dio municije poslati Hrvatima Bosne i Hercegovine zbog opasnosti od Rata u Bosni. Tim potezom je izgladnjivala svoje vlastite snage.[56]

Srpske snage[uredi | uredi kod]

JNA je imala bolje oružje i opremu. Koristila je i borbene zrakoplove

Napadačka snaga sastojala se od vojnika JNA unovačenih širom Jugoslavije, članova TO-a, ali i četnika.[55] Na vrhuncu snage, srpske snage su brojale 36.000 vojnika u okolici.[3] Imali su teško naoružanje, rakete i tenkove, kao i borbene zrakoplove i vojne brodove po Dunavu.[55]

Iako se bitka odvijala uglavnom preko vojske federalne vlade, vlada Srbije bila je izravno umiješana. Srbijanska tajna policija, Služba državne bezbednosti (SDB), se uključila u nekoliko vojnih operacija, a dio njenih službenika je zapovijedao srbijanskim TO jedinicama tijekom bitke.[57] Srbijansko ministarstvo unutrašnjih poslova je usmjeravalo aktivnosti paravojnika,[58] naoružavalo ih i obučavalo.[59] Slobodan Milošević je kasnije optužen za izravno sujdelovanje. Veselin Šljivančanin, kasnije osuđeni ratni zločinac, je izjavio da je naredba za bombardiranje Vukovara "stigla iz Dedinja" – elitnog beogradskog kvarta u kojem je živio Milošević.[60]

Strateški ofenzivni plan JNA po Hrvatskoj 1991. Plan je napušten nakon što je bitka za Vukovar iscrpila sposobnost JNA da napreduje dalje po Hrvatskoj.

Na početku rata u Sloveniji, JNA je i dalje na sebe gledala kao na branitelja federativne, komunističke Jugoslavije, a ne kao na instrument srpskog nacionalizma. Njen vrhovni zapovjednik, general Veljko Kadijević, ministar obrane i uvjereni unitarist, je isprva htio silom održati Jugoslaviju na okupu te je proglasio neutralnost armije u srpsko-hrvatskom sukobu.[61] Vodstvo JNA htjelo je presjeći Hrvatsku na dva dijela zauzimanjem srpskog zaleđa u unutrašnjosti, dalmatinske obale te većinu istoka republike. Htjelo je prisiliti hrvatsku vladu na kapitulaciju i pregovore o članstvu u Jugoslaviji.[62] Vojni vrh JNA još nije bio dominiran Srbima, te su ti ciljevi odražavali "jugoslavenski" pogled na njeno multietničko vodstvo. Kadijević je bio polu-Hrvat, polu-Srbin, njegov zamjenik je bio Slovenac, zapovjednik prve faze opsade Vukovara bio je Makedonac, a glava Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva bio je Hrvat.[43][63]

Međutim, gubitak Slovenije onemogućilo je održavanja prvotne ideje o Jugoslaviji na okupu. Mnogi srpski članovi armije nisu se više htjeli boriti za multietničku Jugoslaviju. Armije je sve više dobivala srpski predznak a nesrbi su dezertirali ili su odbili boriti se.[61] Neki zapovjednici JNA otvoreno su podržavali srpske pobunjenike u Hrvatskoj te im davali oružja.[59] Iako su Kadijević i drugi isprva smatrali da "JNA mora braniti sve narode Jugoslavije",[59] s vremenom su priznali da nemaju šansi ostvariti cilj te su stoga dali svoju podršku pobunjeničkim Srbima u Hrvatskoj.[61]

Propaganda Jugoslavije i Srbije je opisivale Hrvate kao "genocidne ustaše" koji su nezakonito preuzeli teritorij i prijetili srpskim civilima reprizom progona iz Drugog svjetskog rata.[42] Kadijević je kasnije opravdavao ofenzivu protiv Vukovara time da se radi o "kičmi hrvatske vojske" i da mora biti "oslobođen". Narodna Armija je tvrdila da je bitka za Vukovar bila "pripremana desetljećima kako bi se dala potpora njemačkoj vojnoj penetraciji uzduž Dunava."[46] Vojislav Šešelj je izjavio: "Mi smo svi jedna armija. Ovaj rat je veliki test za Srbe. Oni koja ga prođu biti će pobjednici. Dezerteri ne smiju proći nekažnjeno. Nijedan ustaša ne smije napustiti Vukovar živ."[64]

Prva faza, kolovoz-rujan 1991.[uredi | uredi kod]

Karta koja pokazuje vojni pohod JNA po istočnoj Slavoniji, Srijemu i Baranji 1991.-1992.

Bitka se odvijala u dvije faze: od kolovoza do rujna 1991., prije nego je grad potpuno okružen, i od listopada do studenog, kada je grad okružen i zauzet od JNA.[53] Od lipnja, srpske snage su stavile Vukovar i susjedna sela pod skoro svakodnevnu paljbu topništvom ili minobacačima.[42] Tijekom srpnja, JNA i TO su počele premještati velike skupine boraca širom istočne Slavonije, čime su okružili Vukovar sa tri strane.[53] Teške bitke započele su krajem kolovoza. 23.8. Borovo Naselje, sjeverno predgrađe Vukovara, se našlo pod teškom paljbom. Hrvatske snage su oborile dva G-2 Galeb borbena zrakoplova. Idućeg dana, Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo i mornarica su pokrenuli veliki napad uz pomoć borbenih zrakoplova, ratnih brodova na Dunavu, tenkova i topništva. Napad je uzrokovao opširnu štetu i velik broj civilnih žrtava.[42]

Hrvatska vlada je pokrenula napad na vojarne JNA i skladišta oružja od 14.9., poznat kao bitka za vojarne. Vukovarska vojarna JNA je bila jedna od napadnutih tog dana, ali je hrvatske snage nisu uspjele zauzeti. Zauzvrat, srpske paravojne formacije su napale područja jugozapadno od Vukovara iz smjera Negoslavaca, te su natjerali 2.000 ljudi na bijeg. Zabilježeni su izvještaji o masovnim ubojstvima i civilnim smaknućima.[65] Hrvatske snage dobile su velike količine municije i oružja od vojarni zauzetih u drugim dijelovima, te su time uspjeli zadržati liniju obrane.[53]

JNA je planirala napredovati zapadno prema Vinkovcima i Osijeku sve do Zagreba. Armija nije zaobišla Vukovar, jer su htjeli olakšati vojarne pod opsadom i eliminirati moguću prijetnju njihovim rutama opskrbe. Vodstvo JNA nije htjelo da Vukovar bude glavno žarište ofenzive, ali, kao i kod bitke za Staljingrad, prvotno nebitan vojni angažman je postao neophodni politički simbol za obje strane.[1]

19. 9., jedinica JNA sastavljena od najmanje stotinu T-55 i M-84 tenkova sa teškim topništvom napustila je Beograd te ušla u Hrvatsku kraj Šida 20.9.[66] Prva mehanizirana brigada JNA stigla je do vojarni u Vukovaru te obustavila opsadu istih. Krenuli su okruživati grad. Do 30. 9., grad je bio skoro potpuno opkoljen. Sve ceste bile su blokirane, a jedina ruta bila je staza za farmu kroz eksplozivno polje kukuruza.[67]

Vukovarski branitelji Andrija Marić, Blago Zadro i Goran Radičević, jesen 1991.

JNA je pokrenula nekoliko napada na Vukovar, ali nije ostvarila napredak. Njena oklopna vozila, dizajnirana za borbu na otvorenom terenu, jedva je mogla ući kroz uske ulice grada. Potpora pješaštva je bila manjkava, a slabo obučeni i motivirani ročnici TO-a nisu bili primjerena zamjena.[3] Vojnici JNA su izgleda imali malo razumijevanja o izvođenju urbanog ratovanja a njeni službenici su bili spori u odlučivanju na terenu.[68]

Hrvatske snage uzvratile su napad JNA miniranjem cesta, slanjem pokretnih timova sa protutenkovskim oružjem, slanjem snajpera te uzvraćanjem paljbe sa dobro utvrđenih pozicija.[3] JNA se isprva oslonila na gomilanje oklopnih udarnih snaga koji bi napredovali po ulicama uz pratnju pješaštva.[69] Branitelji su odgovorili otvaranjem vatre protutenkovskim oružjima sa velike blizine, katkad sa samo 20 metara, kako bi onesposobili prvi i zadnji tenk, te time zarobili kolonu u sredini koja je onda mogla biti sustavno uništena.[70] Branitelji su nastojali ne uništiti oklopna vozila u potpunosti, jer je materijal bio vrijedan izvor zaliha.[71] Koristili su strategiju "aktivne obrane" uz pomoć napada "udari-i-bježi" kako bi držali JNA izvan ravnoteže.[72] Protutenkovske mine su ograničile manevre JNA. Kako bi razbili moral neprijatelja, branitelji su stavljali mine ispod tenkova JNA tijekom noći, tako da su ovi eksplodirali ujutro kada ih je vojska pokrenula.[73] Gubici JNA bili su teški; na jednoj cesti, koje je dobilo naziv "groblje tenkova", oko stotinu oklopnih vozila je uništeno, a od toga je 15 osobno onesposobio Marko Babić.[74] To je imalo negativan učinak na moral sve do vrha zapovijednog lanca.[75]

JNA je započela sa topničkim i raketnim paljbama po gradu. Do kraja bitke, preko 700.000 čahura ili drugih projektila je ispaljeno na Vukovar[76] stopom od i po 12.000 dnevno.[7] Procjenjuje se da je okolica pretrpjela preko 2,5 milijuna čahura topništva i minobacača od 20mm.[77] Metar po metar, bombardiranje je bilo intenzivnije od onog u Staljingradu.[51] Tisuće civila ostalo je u skloništima koja su sagrađena tijekom hladnog rata.[67]

Slabosti JNA i razvijanje nove taktike[uredi | uredi kod]

Tenk JNA uništen nagaznom minom u Vukovaru

Manjak pješačke potpore za JNA nastao je zbog manjka mobilizacije jer je velik dio ročnika odbio javiti se na dužnost ili su jednostavno dezertirali.[78] Srbija formalno nije bila u ratu i nije bilo opće mobilizacije.[79] Prema procjeni, oko 150.000 Srba je otišlo u inozemstvo ili se skrivalo od novačenja.[80] Tek 13% pozvanih ročnika javilo se na dužnost.[81] Dodatnih 40.000 je organiziralo prosvjede širom Srbije: časopis Vreme je komentirao kako da je situacija blizu "potpunog vojnog raspada".[82]

Moral na ratnom polju bio je nizak. Zapovjednici JNA katkad su morali i pucati na vlastite redove kako bi motivirali ljude da se bore. Kada je zapovjednik jedne jedinice JNA upitao tko želi ići boriti se a tko želi ići natrag kući, vojnici su se podijelili na dva tabora; jedan vojnik, koji se nije mogao odlučiti, je sam sebe upucao na licu mjesta.[83] Stigli su i izvještaji o vojnicima koji su odbijali naredbe, napuštali borbena vozila, bacali oružje te sjeli na zemlju i pjevali Give Peace a Chance Johna Lennona. U listopadu, cijeli bataljon iz Novog Sada je napustio napad na Borovo Naselje i dezertirao. Jedna skupina rezervista je bacila svoja oružja te se vratila pješice u Srbiju.[84] Vozač tenka, Vladimir Živković, je sa svojim vozilom otputovao od Vukovara do jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, gdje je parkirao isti ispred zgrade. Uhićen je i proglašen mentalno nestabilnim. Njegove kolege, sada ljuti, su prosvjedovali preuzimanjem mjesne radio stanice i izdavanjem proglasa: "Mi nismo izdajice, ali ne želimo biti agresori."[85]

Krajem rujna, general Života Panić je preuzeo vođenje operacije protiv Vukovara. Uspostavio je novi stožer kako bi razriješio kaotičnu situaciju koja je sprječavala provođenje operacije JNA. Panić je podijelio snage JNA na sjeverno i južno područje odgovornosti. Sjeverno područje je dobio Mladen Bratić, dok je pukovnik Mile Mrkšić dobio južno.[86] Stiglo je i pojačanje u obliku novih ročnika i paravojnih formacija iz Srbije. Bili su dobro naoružani i motivirani, ali često nedisciplinirani i brutalni.[3] Zapovjednik Novosadskog korpusa je snimljen kako hvali Srpsku dobrovoljačku gardu ("Tigrovi") i Željka Ražnatovića, poznatog kao "Arkana":[87]

Najveće zasluge idu Arkanovim dobrovoljcima! Iako me neki optužuju za suradnju sa paravojnim formacijama, oni nisu paravojne formacije! Ovi ljudi su stigli dobrovoljno kako bi se borili za srpsku stvar! Mi opkolimo selo, oni pojure unutra i ubiju svakog tko se odbije predati. Idemo![87]

Panić je pozvao iskusne jedinice kako bi uklonili mine i defenzivne položaje, uz podršku teških oklopnih vozila i topništva.[88] Nova ofenziva je tako započela 30. 9. Napad je presjekao hrvatsku rutu snabdijevanja kroz selo Marinci 1. 10. Zapovjednik Mile Dedaković i njegova mala skupina probili su se kroz srpske redove i stigli do Vinkovaca, pod kontrolom hrvatske strane. Njegov zamjenik Branko Borković preuzeo je obranu Vukovara. General Anton Tus je stavio Dedakovića na čelo operacije koja je trebala olakšati grad te je protuofenziva započela 13. 10. Hrvatski tenkovi i pješaštvo, uz podršku topništva, ponovno su preuzeli Marince te protjerali JNA natrag na početne pozicije.[3][89] Protunapad je potom obustavio predsjednik Tuđman, navodeći pritisak europske zajednice u postizanju primirja. To je omogućilo oklopnoj brigadi JNA da ponovno zauzme područje koje je izgubilo. Od tada je grad bio stalno okružen i pod paljbom.[89]

Druga faza, listopad-studeni 1991.[uredi | uredi kod]

Karta završne faze bitke za Vukovar.

Tijekom završne faze bitke, preostali stanovnici Vukovara, među njima i tisuće Srba, su bili u skloništima, a svako je držalo po 700 ljudi. Uspostavljen je krizni stožer u bunkeru ispod zemlje, u blizini bolnice. Stožer je preuzeo vođenje grada i dostavu hrane, vode i lijekova. Držao je broj civila na minimumu te raspodijelio po najmanje jednog doktora i medicinsku sestru po skladištu.[90]

Bolnica je morala primiti stotine ranjenih - između 16 i 80 svakog dana, od čega su dvije trećine bili civili - od druge polovice rujna.[65] Iako je zgrada imala vidljiv simbol crvenog križa, na nju je ispaljeno 800 projektila tijekom bitke. Bolnica je bila u ruševinama, te su pacijenti morali ići u podzemne hodnike.[7] 4. 10., Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo je napalo bolnicu te uništilo salu za operiranje. Jedna bomba je pala kroz nekoliko katova i sletjela pacijentu kraj noge, ne ozlijedivši ga.[65] Jedan od doktora iz bolnice kasnije je pitao Srbiju zašto napadaju bolnicu. Odgovor je bio: "Zato što tamo držite ranjene hrvatske vojnike."[7]

Hrvatske snage su putem padobrana bacale zalihe Vukovarcima, ali i oružja.[91] Ekipa je mete locirala uz pomoć GPS-a.[92] Jedan zrakoplov je oboren te je u njemu umro Marko Živković, zapovjednik zračne jedinice.[93]

Europska zajednica je pokušavala opskrbiti humanitarnu pomoć 12.000 zarobljenih civila, ali je samo jedan konvoj uspio probiti se do njih.[94] Hrvatske snage su zaustavile vojne akcije kako bi konvoj mogao mirno proći 12. 10., ali je JNA iskoristila zatišje kako bi napredovala još više. JNA je zaustavila konvoj dva dana te u primirju postavila mine i konsolidirala kontrolu nad Vukovarom.[95] Kada je konvoj napokon stigao, dao je lijekove bolnici i evakuirao 114 civila.[94]

16. 10., JNA je nagomilala veliki napad na Borovo Naselje. Ostvarila je par ciljeva, ali je opet naišla na žestok hrvatski otpor.[3] 30. 10., JNA je pokrenula koordinirani napad uz paravojne formacije i pješaštvo kako bi prisilno probila kroz hrvatske linije obrane. Podijeljena na sjevenu i južnu zonu, JNA je napala nekoliko lokacija istodobno te prislila branitelje na povlačenje.[88] Usvojila je i nove taktike, kao što je pucanje izravno u kuće i prolaženje tenkova kroz njih, bacanje suzavca i dimnih bombi kako bi istjerali branitelje, te korištenje protutenkovskog oružja radi zauzimanja zgrade po zgrade. To je dovelo to teških gubitaka na hrvatskoj strani.[96]

2.11., JNA je stigla do predgrađa Lužac, između Borovog Naselja i Vukovara, te je presjekla jednu od dvije glavne ceste koje povezuju centar sa sjevernim predgrađem.[97] Istodobno, ZNG (koji je kasnije postao HV) je pokušao zauzeti Marince i Ceriće kako bi otvorio rutu za opskrbu sa Vukovarom. Teško je bombardirao prilazne rute JNA prema Vukovaru te napao tenkove. General JNA i jedan od glavnih zapovjednika operacije Mladen Bratić je poginuo kada je njegov tenk pogodio projektil, ali je superiornost naoružanja omogućilo JNA da zaustavi napredovanje hrvatskih snaga te nametne teške gubitke.[54]

Pad Vukovara[uredi | uredi kod]

Bomba koju je izbacilo Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo pala je na vukovarsku bolnicu i prošlo kroz nekoliko katova sve do podruma. Pacijent kraj kojeg je pala bomba bio je neozljeđen. Šteta je očuvana kao spomen napada

JNA je pokrenula napad širom Dunava sjeverno od Lužca 3. 11. kako bi se spojila sa Arkanovim "Tigrovima". Ovaj napad je podijelio opseg hrvatskih snaga na pola, te odvojio glavnu skupinu u središtu grada od Borovog Naselja. Južno područje JNA počelo je sustavno čistiti centar grada, te presjeklo ostale skupine branitelja.[88] Zauzeli su ključno Milovo Brdo,[97] 9. 11., čime su dobili jasan pregled nad cijelim gradom.[88] Hrvatsko naselje Bogdanovci, zapadno od Vukovara, palo je 10. 11. Tri dana kasnije, JNA je presjekla zadnju poveznicu između Borova Naselja i Vukovara. Hrvatske snage izvan Vukovara nagomilali su zadnji pokušaj probijanja obruča opsade napadom sa sela Nuštar, ali ih je JNA odbacila.[97]

Braniteljima je ponestajalo municije te su bili iscrpljeni od bitke jer su morali boriti se neprestano 24 sata dnevno, bez nade da će stići pojačanje ili zamjena.[97] Na kraju su ostali samo u odvojenim džepovima. Sa neizbježnim padom, nekoliko stotina hrvatskih vojnika i civila je probalo pobjeći iz grada.[97] Većina njih u Borovom Naselju nije uspjelo probiti se te su ubijeni.[54] 18. 11., posljednji branitelji u središtu Vukovara su se predali.[88]

Većina Vukovarskih civila je već živjela u bijednim uvjetima te su bili na rubu gladi. Jedna žena rekla je poslaniku UN-a, Cyrusu Vanceu, da je provela zadnja dva mjeseca u skloništu sa svoje petero djece bez zahoda ili pranja. Živjeli su od dvije kriške kruha i paštete dnevno.[98] Jedan od branitelja ovako je opisao uvjete u gradu pod opsadom:

Do ranog listopada, nije bilo cigareta. Ljudi su pušili listove grožđa ili čaja. Moj sin je jeo konzervirano hranu sa mnom i suprugom. S vremenom je toga bilo sve manje i manje. Bombardiranje je na kraju stiglo do 24 sata dnevno, a primirja su bila još gora. Kada su ljudi izlazili iz skloništa kako bi išli do bunara, snajperi bi ih ubili. Ne možete držati djecu dva mjeseca u zatvorenom, a kada su trčala napolju, kada je bilo sunce ujutro, oni bi pucali čak i na njih.[99]

Kada je bitka završila, razmjer uništenja mnogima je došao kao šok. Siniša Glavašević, novinar Hrvatskog radija, koji je ostao u gradu tijekom bitke, opisao je scenu kad su se pojavili preživjeli na površini:

Slika Vukovara 22. sata 87. dana [opsade] će zauvijek ostati u sjećanju onih koji su mu svjedočili. Nezemaljske scene su beskonačne, miris paljevine, pod nogama ostaci starih krovova, građevinskog materijala, stakla, ruševina i grozna tišina... Nadamo se da su muke Vukovara završile.[100]

Sporadični okršaji pojavili su se sljedećih nekoliko dana u razrušenom gradu. Neki su branitelji pružali otpor i do 20. 11., a neki su pobjegli iz Borovog Naselja 23. 11.[97]

Scena deset dana nakon predaje: Vukovar u ruševinama

Strani novinari i međunarodni promatrači ušli su u grad te zabilježili što se događalo. Blaine Harden je za Washington Post zapisao:

Nijedan krov, vrata ili zid u cijelom Vukovaru nije izbjeglo ožiljke i razaranje koje su ostavili šrapnel, metci, bombe i topničke čahure - sve u tromjesečnom naporu srpskih pobunjenika i JNA pod srpskom kontrolom da istrgne grad od hrvatskih branitelje. Nijedna zgrada nije nastanjiva, ili čak popravljiva. Skoro svako drvo je uništeno bombardiranjem.[101]

Chuck Sudetic je za The New York Times zapisao:

Jedino su vojnici armije pod srpskom dominacijom, zalutali psi i nekoliko novinara hodali po ulicama prepunim dimom i šljunkom te ruševinama zgrada, trgovina i hotela u centru Vukovara. Nijedna zgrada se ne može opisati kao nastanjiva. U jednom parku, projektili su prepolovili debela drva na pola, poput trave koju je presjekala kosilica. Preko ulice, kupola pravoslavne crkve propala je na oltar. Pucnjevi su se čuli svakih par minuta dok su srpski vojnici, neki od njih pijani, uzimali na nišan mine, golubove i prozore koji su preživjeli razaranje.[102]

Laura Silber i BBC-jev Allan Little su opisali kako su "leševi ljudi i životinja ležali po ulicama" dok su srpski dobrovoljci šetali po ulicama i pljačkali što god su stigli.[103] JNA je slavila pobjedu, a Marc Champion je za The Independent zapisao:

Pukovnici koji su vodili "Operaciju Vukovar" su zabavljali više od 100 novinara u ruševinama hotela Dunav u slavlju koje je ličilo na slavlje Ludog Klobučara. Davali su razglednice starog Vukovara kao uspomene te servirali pića na potpuno bijelim plahtama, dok su vjetar i kiša pljuštali unutra kroz razbijene prozore... Unutar hotela Dunav bio je svijet Alise u zemlji čudesa gdje je pukovnik [Miodrag] Gvero objavio da su rupe na zidovima napravili hrvatski branitelji. Stavili su dinamit u cigle kako bi ocrnili armiju, rekao je.[104]

Žrtve[uredi | uredi kod]

Hrvatska strana[uredi | uredi kod]

Hrvatska strana je isprva objavila 1.798 ubijenih civila i vojnika od opsade grada.[23] Dodatnih 1.000 vojnika je poginulo u obrani Vinkovaca i Osijeka.[54] Ministarstvo obrane Republike Hrvatske je 2006. objavilo podatke prema kojima je 879 hrvatskih vojnika poginulo a dodatnih 770 ranjeno u Vukovaru.[105] Broj ubijenih civila bio je 1.131.[5] Vojni povjesničar Davor Marijan se uglavnom slaže s tom brojkom i preuzima podatke iz publikacije Dimenzije zločina počinjenih u Vukovaru 1991., prema kojima je u Vukovaru poginulo oko 1.100 civila, među kojima je bilo i 86 djece.[106]

CIA procjenjuje da je hrvatska strana imala između 4.000 i 5.000 poginulih širom istočne Slavonije. 204. Vukovarska brigada izgubila je preko 60% svoje snage u bitci.[88] Sveukupno, prema hrvatskim izvorima u istočnoj Slavoniji je tijekom 1991. poginulo oko 2.000, nestalo oko 800 a dodatnih 3.000 zarobljeno, dok je 42.852 ljudi registrirano kao izbjeglice.[107]

Srpska strana[uredi | uredi kod]

Iako su gubici JNA bili neosporno značajni, točan broj je nejasan zbog manjka službenih izvora. JNA je službeno potvrdila 1.279 ubijenih, od toga 177 oficira, tijekom cijelog rata u Hrvatskoj.[108] General Andrija Biorčević, bivši zapovjednik Novosadskog korpusa, je izjavio da nije bilo "više od 1.500 poginulih na našoj strani." Srpski novinar Miroslav Lazanski, koji je imao bliske izvora sa srpskom vojskom, je za Večernje novosti napisao da "je na strani JNA, TO-a i dobrovoljaca bilo točno 1.103 poginula" tijekom bitke. Citirao je gubitak 110 oklopnih vozila i dva oborena ratna zrakoplova, kao i jedan koji je uništen zbog kvara.[109] Ipak, pravi broj je možda znatno veći pošto se nisu sve žrtve registrirale tijekom rata.[110]

Ratni zločini[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Masakr na Ovčari
Svinjska farma Ovčara gdje je oko 260 ljudi mučeno i masakrirano nakon bitke za grad

Velik broj zarobljenika Vukovara, civila i vojnika, je smaknuto. Srpska paravojska je tražila Hrvate po cestama radi ubijanja. Novinari su vidjeli jedno takvo ubojstvo na glavnoj ulici[102] te su objavili kako su ulice bile pune leševa i odjeće civila.[111] BBC-jev novinar je snimio srpsku paravojsku kako kliče: "Slobodane, Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate!"[112] Jedan novinar je kasnije zapisao:

Nakon pada Vukovara, ljudi su poredani i poslani u zarobljeničke centre. Kako su zarobljenici prolazili, srpski paravojnici su ih izvukli iz reda i tvrdili da moraju biti smaknuti jer su "ratni zločinci". Većina tih ljudi bili su Hrvati koji su proveli bitku u podrumima, uglavnom u vukovarskoj bolnici. Odabir ljudi koji će biti smaknuti je učinjen kada su izlazili iz skloništa. Udaljeni su od reda pod nadzorom, i uz odobrenje, majora Veselina Šljivančanina, službenika JNA zaduženog sa sigurnost nakon pada Vukovara.[113]

Dijete čeka na evakuaciju nakon pada Vukovara, zima 1991.

Oko 400 osoba iz vukovarske bolnice - nesrpski pacijenti, medicinsko osoblje, mjesne političke figure i drugi koji su tamo našli sklonište - je evakuirala JNA iz bolnice. Iako su neki oslobođeni, oko 200 je odvedeno na obližnju svinjsku farmu, Ovčara, gdje su mučeni i ubijeni. Najmanje pedeset drugih je odvedeno i od tada im se gubi svaki trag.[114] Tisuće je prebačeno u logore u područja Hrvatske pod srpskom kontrolom i u samu Srbiju.[115] JNA je zatvorila preko tisuću ljudi u industrijskom postrojenju Veleprometu u Vukovaru. Mnogi su brutalno preslušani, neke je TO strijeljao na licu mjesta, a ostali su poslati na Ovčaru gdje su ubijeni u masakru. Preostali su prebačeni u logor kraj Sremske Mitrovice,[116][117] gdje su se morali goli skinuti, a potom su prebijeni, ispitivani i natjerani da spavaju na drvenom podu. Većina je oslobođena u siječnju 1992. nakon potpisanog primirja.[103] Ostali su bili zarobljenici sve do sredine 1992.[118] Srbi koji su se borili kako bi obranili Vukovar su imali posebno težak tretman jer su ih vojnici smtrali izdajnicima.[47]

Nesrpsko stanovništvo Vukovara i okolice je sustavno "etnički očišćeno": 31.732 osoba je natjerano da napusti svoje domove, što je doprinijelo već desecima tisuća protjeranih širom istočne Slavonije koja je već ranije pala pod ruke JNA.[10] 2.600 osoba je nestalo nakon pada grada, a od tog broja još 550 i dalje nisu pronađeni.[6] Bilo je primjera i silovanja, za što je kasnije osuđeno dvojica vojnika.[119][120][121]

Dr. Vesna Bosanac, ravnateljica bolnice,[122] je izdvojena jer su je demonizirali srpski mediji.[123] Poslana je zajedno sa suprugom u zatvor Sremska Mitrovica, gdje je bila zaključana u jednoj sobi sa 66 drugih žena, i tako nekoliko tjedana. Njenog supruga su sustavno prebijali. Međunarodni odbor Crvenog križa je intervenirao,[103] te je par naposljetku oslobođen u razmjeni zarobljenika.[122] Novinar Siniša Glavašević je odveden na Ovčara, gdje je prebijen i smaknut zajedno sa drugima u pokolju.[103]

Vukovar je i sustavno opljačkan. Vojnici JNA su za Dnevni Telegraf izjavili da su se "četnici ponašali poput profesionalnih pljačkaša, znali su koje kuće treba pljačkati."[124] I JNA je sudjelovala u pljačkanju; službenik srbijanskog ministarstva odbrane je komentirao: "Navedite mi jednog rezervista, pogotovo ako je činovnik, koji je proveo više od mjesec dana na bojnom polju a da se nije vratio sa autom punim vrijednih stvari."[125] Srpske snage su pokrale preko 8.000 umjetničkih djela iz Vukovara, među njima i iz dvorca Eltza, koji je porušen tijeko opsade. Srbija je vratila 2.000 predmeta Hrvatskoj u prosincu 2001.[126][127]

Optužnice i suđenja[uredi | uredi kod]

MKSJ je optužio nekoliko osoba za zločine u Vukovaru, među njima je bio i budući predsjednik RSK Goran Hadžić (lijevo), predsjednik Srbije Slobodan Milošević (sredina) i pukovnik JNA Mile Mrškić (desno), koji je osuđen 2007.

Tri službenika JNA – Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić – našli su se na optužnici koju je izdao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zbog nekoliko točaka za zločin protiv čovječnosti i kršenja običaja ratovanja. Predali su se ili su uhićeni do 2003. 27. 9. 2007., Mrkšić je na MKSJ-u osuđen na 20 godina zatvora zbog ubojstva, okrutnog postupanja i mučenja, a Šljivančanin na pet godina zbog mučenja. Radić je oslobođen.[128] Šljivančaninova kazna je povećana na 17 godina nakon priziva,[129] a potom opet smanjena na deset godina nakon drugog priziva, te je oslobođen u srpnju 2011.[130] Slavko Dokmanović, gradonačelnik Vukovara, je optužen i uhićen, ali je izvršio samoubojstvo prije presude.[131]

Srpski vođa paravojnih formacija, Vojislav Šešelj, je optužen od MKSJ-a za prisilno raseljavanje, uništenja zgrada i ubojstva u Vukovaru.[132] 2016. je u prvostupanjskoj presudi Šešelj oslobođen optužbi. I Hrvatska je optužila nekoliko Srba za zločine po Vukovaru[133] a u prosincu 2005. srbijanski sud osudio je četrnaest vojnika paravojne formacije na ukupno 193 godine zatvora zbog masakra na Ovčari.[134] MKSJ je povezivao Željka "Arkana" Ražnatovića sa pokoljom na Ovčari, ali je ovaj ubijen u atentatu prije hapšenja.[135]

Optužnica MKSJ-a u slučaju Slobodana Miloševića okarakterizirala je cjelokupnu ofenzivu na Hrvatsku – među njima i na istočnu Slavoniju – kao "udruženi zločinački pothvat" sa ciljem uklanjanja nesrpskog stanovništva. Milošević je optužen u nekoliko točaka za zločin protiv čovječnosti, kršenje običaja ratovanja i Ženevske konvencije, među njima i na području Vukovara.[11] Umro je u ožujku 2006., prije završetka postupka.[136]

Vođa SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema Goran Hadžić optužen je za "bezobzirno razaranje i pustošenje kuća, religioznih i kulturnih objekata" kao i za deportaciju i prisilno raseljavanje nesrpskih stanovnika Vukovara.[137] Uhićen je 2011.[138] Međutim, zbog smrtonosne bolesti mu je 2015. prekinuto suđenje. U presudi iz svibnja 2013., MKSJ je naveo da je JNA izvršila deportaciju civilnog stanovništva iz Vukovara kao zločin protiv čovječnosti, ali su dvojica optuženih u istom predmetu, Jovica Stanišić i Franko Simatović, oslobođeni optužbi.[139]

Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, bivši vrhovni zapovjednici JNA, našli su se na optužnicama hrvatskog pravosuđa, između ostalog i za zločine u Vukovaru.[140] Nisu izručeni hrvatskom pravosuđu, te su preminuli 2012. i 2014. Srbijanski sudovi su 2011. optužili više od 40 Hrvata za navodne zločine u Vukovaru,[141] ali je jedna optužnica ukinuta zbog nepravilnosti u istrazi.[142]

Politički pogledi[uredi | uredi kod]

Propaganda[uredi | uredi kod]

Srbijanski i hrvatski mediji su vodili žestoku bitku propagande o napretku i uzroku bitke. Obje strane su promovirale ultranacionalizam i ocrnjivale se međusobno bez puno objektivnosti ili samokritičnosti.[143] Hrvatski mediji su opisivali srpske snage kao "teroriste" i "srbo-komunističku armiju okupacije" koja želi zgaziti tisućljetni san o neovisnoj Hrvatskoj.[144] Hrvatske novine Novi list opisivao je Srbe kao "kanibale" i "brutalne ekstremiste",[145] dok su srpski mediji nazivali JNA i srpske snage "osloboditeljima" i "braniteljima srpskih ljudi", a Hrvate kao "ustašoidne horde", "crnokošuljaše", "militante" i "pijana, drogirana čudovišta".[146] Neki su navodi čak iskorištavali i rasne i spolne predrasude, poput tvrdnje da su hrvatski branitelji "obukli haljine kako bi pobjegli iz grada" te unovačili "crnce".[147]

Status žrtve postao je prestižna titula. Srpski mjesečnik Republika je naveo kako je državni TV Novi Sad dobio naredbu identificirati sve leševe koje su snimili novinari kao "srpske leševe".[148] Nakon bitke, TV Beograd je pokazao fotografije stotine leševa kraj vukovarske bolnice te tvrdio da su to bili "Srbi koje su zaklali Hrvati". Human Rights Watch tvrdi da su tijela pripadala ljudima koji su preminuli od ozljeda u bolnici, a osoblje ih nije moglo zakopati zbog srpskog bombardiranja, te ih je moralo ostaviti na otvorenome.[149]

Propaganda je imala snažan učinak na vojnike. Jedan srpski dobrovoljac je izjavio da nikada prije nije vidio grad, ali je svejedno došao boriti se jer su "Hrvati izgradili podzemne katakombe ispod grada u kojima su mučili i ubijali djecu samo zato jer su bili Srbi."[150] I Reuters je čak greškom objavio srpsku propagandnu vijest o izmišljenom pokolju 39 srpske djece u Vukovaru; iako je vijest skinuta idućeg dana, srpski mediji su je iskoristili kako bi opravdali vojnu akciju protiv Hrvatske.[151] Mnogi vojnici JNA i srpskih dobrovoljaca smatrali su da oslobađaju grad od agresivnih okupatora.[152]

Međunarodna reakcija[uredi | uredi kod]

Međunarodna zajednica je u nekoliko navrata neuspjelo pokušavala prekinuti borbu. Obje strane su prekidale primirje, katkad i za samo par sati. Pozive europske zajednice za vojnom intervencijom poništilo je Ujedinjeno Kraljevstvo svojim vetom. Umjesto toga, osnovana je Konferencija za Jugoslaviju, kojom je predsjedavao Lord Carrington, a koja je trebala zaustaviti sukob. Ujedinjeni narodi (UN) su stavili embargo na oružje na cijelo područje bivše SFRJ u rujnu 1991. rezolucijom 713, ali je to bio neučinkovit potez dijelom i stoga što je JNA bila dobro naoružana i nije joj bilo potrebno uvoziti oružje. Europske države su na kraju odustale od pokušaja da zadrže Jugoslaviju na okupu te su priznale neovisnost Hrvatske i Slovenije u siječnju 1992.[153]

Posjetu UN-ovog izaslanika Marracka Gouldinga i Cyrusa Vancea je sustavno ometala JNA. Vanceov zahtjev da posjeti bolnicu, iz koje su ranjene pacijente izvlačili kako bi ih ubili, je odbio major Veselin Šljivančanin.[154] Major je također blokirao predstavnike Crvenog križa u ljutitoj konfrontaciji koju su ovjekovječile TV kamere: "Ovo je moja država, mi smo ovo osvojili. Ovo je Jugoslavija, i ja ovdje zapovijedam!"[155]

Nije bilo međunarodne medijske prisutnosti u Vukovaru, za razliku od istodobne opsade Dubrovnike i kasnije opsade Sarajeva, te je relativno malo bitke emitirano u inozemstvu. Britanski novinar Misha Glenny je komentirao kako su JNA i srpski vojnici često bili neprijateljski prema novinarima, dok je hrvatska strana bila puno prijatnija i prijateljska.[156]

Hrvatska reakcija[uredi | uredi kod]

Hrvatski mediji su davali veliku pozornost bitci, te su često emitirali radio izjave Siniše Glavaševića. Popularna ratna umjetnost je na plakatima stilizirala naslov "VukoWAR" ("Vuko-RAT" na engleskom).[157] Hrvatska vlada je počela potiskivati Glavaševiće izjave kada je postalo očito da je poraz neizbježan,[157] usprkos sloganima "Vukovar neće pasti" i "Vukovar ne smije pasti." Večernji list i Novi list nisu objavili pada Vukovara a 20. 11. su naveli kako se borba još odvija. Vijest o predaji je odbačena kao srpska propaganda.[146] Ipak, mnogi ljudi su vidjeli zapadne emisije na satelitskoj televiziji koje su potvrdile zauzimanje grada.[158] Kada predaja više nije mogla biti skrivena, Večernji i Novi su interpretirali gubitak kao demonstraciju hrvatske hrabrosti i otpora, te okrivili međunarodnu zajednicu jer nije intervenirala da pomogne Hrvatskoj.[146]

Hrvatska vlada je kritizirana zbog pristupa bitci.[146] Preživjeli branitelji i neki desničari su je optužili za izdaju i namjerno žrtvovanje Vukovara kako bi se osiguralo međunarodno priznanje Hrvatske. Jedino objašnjenje koje su neki prihvaćali bilo je da je pad grada dio zavjere.[159] Zapovjednici u Vukovaru, Mile Dedaković i Branko Borković, su nakon bitke javno progovorili protiv djelovanja vlade. Kako bi ih ušutkala, obojicu je nakratko uhitila vojna policija,[88] a potisnut je i članak Slobodnog tjednika koji je objavio transkript telefonskog razgovora iz Vukovara, u kojem je Dedaković preklinjao Tuđmana za vojnu pomoć. To je pojačalo sumnje da su branitelji izdani.[160]

Sa vojne perspektive, ishod bitke nije bio katastrofa za sveukupni trud Hrvatske. Bitka je slomila kičmu ofenzive JNA te ju ostavila iscrpljenu i nesposobnu da nastavi daljnji prodor u tu republiku. Vukovar je vjerojatno bio neobranjiv jer je bio skoro okružen srpskim teritorijem i bliži Beogradu nego Zagrebu, a iako je poraz imao štetan učinak na moral, u strateškom kontekstu šteta i odgađanje JNA je više nego nadoknadilo za gubitak grada.[88]

Nakon bitke, Vukovar je postao simbol hrvatskog otpora i patnje. Preživjeli branitelji i novinari pisali su razne memoare, pjesme i svjedočenja.[159] Hrvatski ratni veterani su dobili medalje sa imenom Vukovara.[161] 1994., Hrvatski dinar zamijenjen je kunom, a novčanica od 20kn imala je fotografiju uništenog dvorca Eltza i Vučedolske golubice kraj Vukovara.[162] 1993.–94. vodila se rasprava o obnavljanju Vukovara; neki su Hrvati predlagali da se ostavi u ruševinama kao trajni spomenik.[161]

Kada se Vukovar mirno vratio pod hrvatsku vlast 1998., hvaljen je kao završetak duge borbe za hrvatsku slobodu i nacionalni identitet.[163] Tuđman je čak održao govor u Vukovaru kako bi označio kraj integracije Hrvatske.[163]

Srpska reakcija[uredi | uredi kod]

Zastava Jugoslavije ispred zgrade u Vukovaru.

Iako se bitka vodila u ime srpske obrane i jedinstva, reakcije u Srbije bile su duboko podijeljene. JNA, srbijanski mediji i krajnji desničari i nacionalisti su hvalili pobjedu. JNA je podigla i pobjednički luk u Beogradu kroz koji bi se vojnici koji su se vraćali mogli vraćati, dok su oficirima čestitali jer su "zauzeli najtvrđu ustašku utvrdu".[164] Politika je na naslovnici 20. 11. napisala: "Vukovar napokon oslobođen".[155] U siječnju 1992., ultranacionalistički slikar Milić Stanković je napisao članak za Poglede u kojem je objavio: "Europa mora znati da je Vukovar oslobođen od hrvatskih nacista. Pomagao im je europski ološ. Ispuzali su iz papine krune, kao strijelica iz jezika zmije koji se isplazio iz nabreknulog Krauta i nategnutog eurokomunalnog anusa."[165]

Srbijanski geograf Jovan Ilić je zamišljao viziju budućnosti regije nakon pripojenja Srbiji, dok su drugi nacionalistički pisci potvrdili da je Slavonija bila hrvatska stoljećima, ali su krivili Hrvate za pokrštavanja i kroatizaciju regije, kao i za "genocidno uništavanje".[166]

Dok je postojala Republika Srpska Krajina (RSK) između 1991. i 1995., pad Vukovara 18.11. slavio se kao "Dan oslobođenja": opisivao se kao uspješan napor Srba da obrane svoje živote i vlasništvo od agresije hrvatske države. Mnogi Srbi su i sami trpili zajedno sa hrvatskim susjedima dok su živjeli u podrumima tijekom tromjesečne opsade, ali su nakon pada grada pogrdno nazvani podrumaši. Poginulim srpskim civilima uskraćeno je priznanje, a jedini ljudi koji su sahranjeni u srpskom memorijalnom groblju u Vukovaru bili su lokalni Srbi koji su se borili zajedno sa JNA.[167]

Za razliku od toga, velik broj ljudi Srbije je bio snažno protiv bitke i šireg rata, te se opirao nastojanjima države da se bore. Roditelji i rođaci su se katkad okupljali oko vojarni JNA kako bi spriječili svoju djecu od novačenja u rat.[168] Otpor novačenju postao je ogroman u Srbiji, u rasponu od individualnih činova otpora sve do kolektivnih pobuna stotine rezervista. Srbijanski oporbeni političari osudili su rat: Desimir Tošić iz Demokratske stranke je optužio Miloševića za "izrabljivanje sukoba kako bi zgrabio vlast" a Vuk Drašković je pozvao vojnike JNA da "bace oružje i pobjegnu" od ratne linije.[169] Nakon pada Vukovara, zapisao je sljedeće u časopisu Borba:

Ne mogu aplaudirati vukovarskoj pobjedi, koja se tako euforično slavi u Srbiji otrovanoj ratnom propagandom. Ne mogu, jer ne želim omalovažavati žrtve, tisuće mrtvih, niti bol i nesreću preživjelih Vukovaraca...[Vukovar] je Hiroshima i hrvatskog i srpskog ludila ...Svatko u ovoj državi, Srbi ali osobito i Hrvati, su uspostavili dane najveće sramote i pada.[170]

U prosincu 1991., jedna anketa je pokazala da je 64% stanovnika Srbije htjelo odmah zaustaviti rat, a samo 27% je htjelo nastaviti rat. Milošević i drugi visoki dužnosnici su su odlučili zaustaviti daljnju borbu jer su smatrali da je postalo politički nemoguće mobilizirati više ročnika kako bi se borili u Hrvatskoj. Nadolazeći sukob u Bosni je također zahtijevao da se vojni resursi povezani sa Hrvatskom preusmjere za buduće potrebe.[171]

Iako se navodila kao trijumf, bitka je iza kulisa duboko utjecala na karakter i vodstvo JNA. Vođe armije su shvatili da su precijenili vlastitu sposobnost ostvarivanja daljnjih operacija protiv teško branjenih urbanih meta. Gospić je primjerice bio strateška meta JNA, ali je sada bio procijenjen kao potencijalni "drugi Vukovar". Srbizacija armije je ubrzana, te je do kraja 1991. bila sastavljena od 90% Srba. Njeni prokomunistički, panjugoslavenski identitet je odbačen, a njenim novim oficirima je savjetovano da "vole, iznad svega, svoju jedinicu, armiju i domovinu – Srbiju i Crnu Goru". Neuspjeh JNA je omogućio vladi Srbije preuzeti kontrolu nad vojskom, čije je vodstvo očišćeno i zamijenjeno ljudima vjernim Miloševiću. Nakon bitke, general Veljko Kadijević je prisilno umirovljen zbog "zdravstvenih razloga", a od 1992. dodatnih 38 generala i oficira je prisilno umirovljeno, a nekima je isuđeno zbog nesposobnosti i izdaje.[172]

Raznim vojnicima JNA bilo je odvratno gledati što se događalo te su prosvjedovali nadređenima zbog ponašanja paravojnih formacija. Pukovnik Milorad Vučić je kasnije komentirao "da jednostavno ne žele poginuti za takve stvari". Pokolj je doveo do traume i osjećaja krivnje. Jedan veteran JNA je za arapske novine Asharq Al-Awsat izjavio:

'Bio sam u armiji i učinio sam svoju dužnost. Vukovar je više bio pokolj nego bitka. Mnoge žene i djeca su ubijeni. Mnogi, mnogi.' Pitao sam ga: 'Da li ste sudjelovali u ubijanju?' Odgovorio je: 'Dezertirao sam'. Pitao sam ga: 'Ali da li ste ubijali?', a odgovor je bio: 'Dezertirao sam nakon toga' ...Pokolj u Vukovaru me i dalje proganja. Svaku noć zamišljam da je rat stigao do mojeg doma i da moju vlastitu djecu tako kolju.'[125]

Ostale reakcije po bivšoj Jugoslaviji[uredi | uredi kod]

Predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, je na televiziji bosanskim građanima javno poručio da odbiju mobilizaciju pod obrazloženjem: "To nije naš rat."[92] Kada su snage JNA išle na bojište kroz Višegrad na sjeveroistoku Bosne, mjesni Bošnjaci i Hrvati su postavili barikade. Zaustavili su kolonu 60-ak tenkova JNA, ali ih je armija rastjerala isti dan. Više od 1.000 ljudi je moralo pobjeći s tog područja. Prilikom tog incidenta, sedam mjeseci prije početka rata u Bosni, pala je prva žrtva jugoslovenskih ratova u Bosni.[173]

Makedonski parlament je usvojio deklaraciju o nezavinosti od SFRJ u siječnju 1991., ali su čekali do referenduma u rujnu 1991. kako bi istu potvrdili. Skupina makedonskih oficira JNA potajno je pokušavala spriječiti da se vojnike iz Makedonije šalje u Hrvatsku, a prepuni autobusi roditelja vojnika, uz podršku makedonske vlade, putovali su u Crnu Goru kako bi pronašli svoje sinove i odveli ih domovima.[174] Istodobno, Makedonci su i dalje unovačeni i slani u rat u Hrvatskoj.[174] Zapovjednik snaga JNA prvog mjeseca opsade Vukovara, general Aleksandar Spirkovski, bio je Makedonac; njegova nacionalnost bila je vjerojatno značajan faktor prilikom odluke da ga zamijeni Života Panić, Srbin.[43] 2005., makedonski načelnik Generalštaba, general Miroslav Stojanovski, postao je središte pažnje kontroverze nakon optužbe da je možda umiješan u mogućim ratnim zločinima prilikom bitke.[175]

Okupacija, reintegracija i obnova[uredi | uredi kod]

Vukovar je pretrpio katastrofalne štete prilikom opsade. Hrvatski izvori procjenjuju da je 90% vukovarskih kuća uništeno ili oštećeno,[107] tj. sveukupno 15.000 stambenih jedinica[176] a da su ekonomske štete bile ukupno 2,5 milijarde $.[177] Grad jedva da je obnovljen tijekom sedam godina srpske kontrole.[178] Kada je Michael Ignatieff posjetio Vukovar 1992., uočio je kako stanovnici žive u zapuštenim uvjetima:

Zakon i red ovdje provode ratni gospodari. Ima jako malo goriva, pa svatko hoda pješice. Stare žene odlaze u šumu po drva za grijanje, jer nema ulja za grijanje. Hrana je oskudna, jer su muškarci odveć zauzeti borbom kako bi se brinuli za polja. [...] Svaki čovjek je naoružan.[179]

Stanovništvo se povećalo na 20.000 kada su srpske izbjeglice iz drugih dijelova Hrvatske i Bosne stizale u tu regiju. Isprva su živjeli bez vode ili struje, u oštećenim zgradama sa plastičnim plahtama i drvenim palubama.[180] Neki su skupljali komadiće razbijenoga stakla kako bi ih zalijepili u prozore za sebe.[181] Glavni izvori prihoda bili su ratno profiterstvo i krijumčarenje, iako su neki uspijevali naći posao u istočnoslavonskoj obnovljenoj naftnoj industriji.[182] Obnovu su ometale ekonomske sankcije i manjak humanitarne pomoći.[183]

Uništene zgrade u Vukovaru 1991. (lijevo); novo saniranje zgrada 2005. (desno). Uništene zgrade u Vukovaru 1991. (lijevo); novo saniranje zgrada 2005. (desno).
Uništene zgrade u Vukovaru 1991. (lijevo); novo saniranje zgrada 2005. (desno).

Kada je potpisan Erdutski sporazum 1995., od 1996. do 1998. počela se odigravati mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja.[76] Tek su se od 1999. Hrvati počeli vraćati u Vukovar u značajnim brojevima. 2001., općina je imala 31.670 žitelja, od čega su 18.199 (57,46%) bili Hrvati a 10.412 (32,88%) Srbi. Zajednica nije vratila svoj multietnički karakter: Hrvati i Srbi danas žive odvojenim društvenim životima. Javne grane, kao što su trgovine, kafići, restorani, sportski klubovi, škole i nevladine organizacije su obnovljene sa odvojenim postrojenjima za svaku nacionalnu zajednicu posebno.[159]

Hrvatska vlada je sponzorirala obnovu grada, iako je gradsko središte, naseljeno Srbima, ostalo u ruševinama sve do 2003. I hrvatski i srpski stanovnici su smatrali da ga je vlada namjerno dugo zanemarila, kako bi kaznila srpsku zajednicu.[76] Human Rights Watch je objavio da od 4.000 obnovljenih kuća nijedna nije bila naseljena Srbima 2003.[184] Nezaposlenost je i dalje visoka zbog uništenja gradske industrije, a mnogi stanovnici nisu mogli prodati svoje kuće.[185] Većina kuća i povijesnih građevina je obnovljena do 2011.[186]

Sjećanja i spomen-obilježja[uredi | uredi kod]

Spomen palim braniteljima Vukovara

Znakovi bitke ostali su vidljivi i preko dva desetljeća nakon bitke po zgradama Vukovara. Vukovarski vodotoranj je sačuvan u svojem lošem i teško oštećenom izdanju kao spomenik opsade. Na Ovčari, lokacija masakra je obilježena pločama i informacijama o zlodjelu. Mjesni turistički vodiči nude turistima mogućnost obilaska tih lokacija.[187]

Svakog studenog, vlasti Vukovara održavaju četiri dana blagdana koje kulminiraju 18.11. To predstavlja protjerivanje hrvatskih stanovnika i uključuje šetnju od pet kilometara od gradske bolnice do hrvatskog spomen groblja palim braniteljima. Posjećuju ga deseci tisuća ljudi širom Hrvatske.[188] Mjesni Srbi često izbjegavaju sudjelovanju u tim komemoracijama, te ili napuštaju grad ili ostaju u svojim domovima.[189]

Problem oko toga kako se prisjećati na pale Srbe je davalo poteškoća. Mjesni Srbi koji su se borili zajedno sa JNA su pokopani na dijelu zemlje na kojem su nekada bile hrvatske kuće.[190] Nadgrobne ploče su isprva imale oblik srpske vojne kape u obliku slova V, tzv. šajkače. Nakon reintegracija podunavlja, ti su nadgrobni spomenici često vandalizirani. Srpska zajednica ih je naposljetku zamijenila neutralnijim nadgrobnim spomenicima bez ikakvih vojnih simbola.[191]

Hrvatski sabor je 18.11. proglasio "danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991." te se odaje počast svima koji su sudjelovali u obrani grada.[161] Ipak, glavni branitelj grada, Mile Dedaković, izjavio je da se osjeća zapostavljenim od vlasti jer nije ni pozvan na komemoracije 18.11. niti je dobio čin generala niti ima ikakvu pomoć od države, te je prisiljen prodavati imanje da otplati kredite.[192] Vukovar je s vremenom postao simbol hrvatske patnje, ali i odlučnosti i hrabrosti tijekom rata.[190] Time je postao "utjelovljenje hrvatskog identiteta" prema jednom povjesničaru.[193] Neki su čak uspoređivali branitelje grada sa Spartancima. U studenom 2010., Boris Tadić je postao prvi predsjednik Srbije koji je otputovao u Vukovar, gdje je posjetio Ovčaru i izrazio sućut i ispriku.[194]

Spomen na Vukovar znao se koristiti i u negativnom kontekstu - umjesto u promoviranju mira u promoviranje isključivosti i netolerancije prema srpskoj manjini - uglavnom od hrvatskih nacionalista, što je kulminiralo 2013. kada je izbio Vukovarski skandal prilikom blokiranja prolaza vladinim dužnostima prema spomen groblju i dok je pokrenuta inicijativa za zabranu ćirilice u tom gradu.[195] Inicijativa protiv dvojezičnosti popraćena je i nizom protesta u više hrvatskih gradova.

Filmovi i knjige[uredi | uredi kod]

Dezerter (1992.),[196] Kaži zašto me ostavi (1993.)[196] i Vukovar, jedna priča (1994.) su srbijanski filmovi koji su opisivali bitku za Vukovar;[197] Vukovar se vraća kući (1994.)[198] i Zapamtite Vukovar (2008.) su hrvatski filmovi koji se bave istom tematikom; francuski film Harrison's Flowers (2000.) također je opisao bitku.[199] Srbijanski dokumentarni film iz 2006. Vukovar – Final Cut, osvojio je nagradu Ljudskih prava na Sarajevskom filmskom festivalu.[200] Bitka je središte radnje romana U potpalublju kojeg je napisao srpski pisac Vladimir Arsenijević 1995.[201]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 99
  2. Woodward 1995, str. 258
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 3,6 Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 100
  4. 4,0 4,1 4,2 Šebetovsky 2002, str. 11
  5. 5,0 5,1 Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 205
  6. 6,0 6,1 Kardov 2007, str. 64
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Horton 2003, str. 132
  8. Notholt 2008, str. 7.28
  9. Borger, 2011
  10. 10,0 10,1 Turković, Hovens & Gregurek 2004, str. 222
  11. 11,0 11,1 Tužitelj protiv Miloševića, 23. 10. 2002.
  12. Tužitelj protiv Mrkšića, Radića i Šljivančanina – Presuda, 27. 9. 2007., str. 8.
  13. Ivančević 1986, str. 157
  14. Gow 2003, str. 159–60
  15. Bjelajac & Žunec 2009, str. 249
  16. BBC News, 28. 1. 2003.
  17. Cvitanic 2011, str. 107
  18. Goldman 1997, str. 310
  19. 19,0 19,1 Boduszyński 2010, str. 79–80
  20. 20,0 20,1 Bassiouni, Annex IV., 28. 12. 1994.
  21. Bell 2003, str. 180
  22. 22,0 22,1 O'Shea 2005, str. 11
  23. 23,0 23,1 Bassiouni, Annex III. 28. 12. 1994.
  24. Hockenos 2003, str. 58–59
  25. Stefanovic, 4. svibnja 1991.
  26. 26,0 26,1 Thomas & Mikulan 2006, str. 46
  27. Tanner, 3. 5. 1991.
  28. Sudetic, 27. 8. 1991.
  29. Sremac 1999, str. 47
  30. Tanner, 6. 5. 1991.
  31. Tanner, 20. 5. 1991.
  32. Sudetic, 20. 5. 1991.
  33. Stankovic, 20. 6. 1991.
  34. BBC Summary of World Broadcasts, 9. 7. 1991.
  35. Jelinić, 31. srpnja 2006.
  36. Stover 2007, str. 146
  37. Woodward 1995, str. 492
  38. Lekic, 24. 7. 1991.
  39. Ramet 2005, str. 230–231
  40. Ramet 2006, str. 391
  41. Coward 2009, str. 37
  42. 42,0 42,1 42,2 42,3 Tužitelj protiv Mrkšića, Radića i Šljivančanina – Presuda, 27. 9. 2007., str. 14.
  43. 43,0 43,1 43,2 Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 195
  44. 44,0 44,1 Thompson 1992, str. 300
  45. 45,0 45,1 Marijan 2002, str. 370
  46. 46,0 46,1 Sikavica 2000, str. 144
  47. 47,0 47,1 Slobodna Dalmacija, 26. 9. 2009.
  48. Malović & Selnow 2001, str. 132
  49. 49,0 49,1 Gow 2003, str. 239
  50. 50,0 50,1 Butković, 2010.
  51. 51,0 51,1 Merrill 1999, str. 119
  52. Nation 2003, str. 117
  53. 53,0 53,1 53,2 53,3 Tus 2001, str. 54
  54. 54,0 54,1 54,2 54,3 Tus 2001, str. 60
  55. 55,0 55,1 55,2 Tužitelj protiv Mrkšića, Radića i Šljivančanina – Presuda, 27. 9. 2007, str. 16.
  56. 56,0 56,1 Šebetovsky 2002, str. 12
  57. Armatta 2010, str. 193
  58. Kelly 2005, str. 106
  59. 59,0 59,1 59,2 Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 92
  60. Sell 2002, str. 334
  61. 61,0 61,1 61,2 Gibbs 2009, str. 88–89
  62. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 97–98
  63. Gibbs 2009, str. 252
  64. Armatta 2010, str. 192
  65. 65,0 65,1 65,2 Little & Silber 1997, str. 176
  66. Little & Silber 1997, str. 175
  67. 67,0 67,1 Tanner 2010, str. 264
  68. Šebetovsky 2002, str. 23–24
  69. Šebetovsky 2002, str. 19
  70. Šebetovsky 2002, str. 25
  71. Šebetovsky 2002, str. 26–27
  72. Šebetovsky 2002, str. 20
  73. Šebetovsky 2002, str. 28
  74. Jutarnji list, 6. 7. 2007.
  75. Šebetovsky 2002, str. 34–37
  76. 76,0 76,1 76,2 Stover & Weinstein 2004, str. 8
  77. Bell, 11. 9. 2011., 05:06
  78. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 98
  79. Sikavica 2000, str. 151
  80. Sikavica 2000, str. 143
  81. Collin 2001, str. 48
  82. Sikavica 2000, str. 152
  83. Doder & Branson 1999, str. 97
  84. Armatta 2010, str. 186–187
  85. Doder & Branson 1999, str. 98–99
  86. Šebetovsky 2002, str. 9–10
  87. 87,0 87,1 Armatta 2010, str. 188
  88. 88,0 88,1 88,2 88,3 88,4 88,5 88,6 88,7 Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 101
  89. 89,0 89,1 Tus 2001, str. 55
  90. Little & Silber 1997, str. 177
  91. Šebetovsky 2002, str. 39
  92. 92,0 92,1 Tus 2001, str. 58
  93. Hrvatski vojnik, svibanj 2007.
  94. 94,0 94,1 Little & Silber 1997, str. 179
  95. Ramet 2005, str. 24
  96. Šebetovsky 2002, str. 27–28
  97. 97,0 97,1 97,2 97,3 97,4 97,5 Nazor, studeni 2008.
  98. Champion, 20. 11. 1991.
  99. Radin, 26. 11. 1991.
  100. Bell, 11. 9. 2011., 11:52
  101. Harden, 20. 11. 1991.
  102. 102,0 102,1 Sudetic, 21. 11. 1991.
  103. 103,0 103,1 103,2 103,3 Little & Silber 1997, str. 180
  104. Champion, 24. 11. 1991.
  105. Virski list, studeni 2008.
  106. Živić 2008., str. 34
  107. 107,0 107,1 O'Shea 2005, str. 23
  108. Cigar 1996, str. 77
  109. Sikavica, 28. 11. 1997.
  110. Cigar 1996, str. 78
  111. Cvitanic 2011, str. 34
  112. Klain 1998, str. 286
  113. Nizich 1992, str. 53
  114. Gow 2003, str. 163
  115. Tužitelj protiv Miloševića, 23. 10. 2002., #55.
  116. Tužitelj protiv Mrkšića, Radića i Šljivančanina – Presuda, 27. 9. 2007., str. 67.
  117. Tužitelj protiv Šešelja, 7. 12. 2007., str. 8.
  118. Armatta 2010, str. 194
  119. Vjesnik, 14. 9. 2011.
  120. Jutarnji list, 16. 5. 2006.
  121. HRT, 4. 6. 2010.
  122. 122,0 122,1 Simmons, 17. 12. 1991.
  123. MacDonald 2002, str. 203
  124. Central Intelligence Agency Office of Russian and European Analysis 2000, str. 216
  125. 125,0 125,1 Cigar 1996, str. 74–75
  126. Kroeger, 12. 12. 2001.
  127. The Economist, 4. 3.a 1995.
  128. BBC News, 27. 9. 2007.
  129. BBC News, 5. 5. 2009.
  130. Agence France-Presse, 7. 7. 2011.
  131. BBC News, 29. 6. 1998
  132. BBC News, 24. 2. 2003.
  133. BBC News, 1. 6. 2004.
  134. BBC News, 12. 12. 2005.
  135. BBC News, 15. 1. 2000.
  136. BBC News, 11. 3. 2006.
  137. Tužitelj protiv Hadžića, 21. 5. 2004.
  138. BBC News, 24. 8. 2011
  139. Tužitelj protiv Stanišića i Simatovića - Presuda, 30. 5. 2013., str. 398–399
  140. Jelinić, 26. 11. 2007.
  141. Voice of America News, 22. 9. 2011
  142. The Economist, 4. 3. 2011.
  143. Kurspahić 2003, str. 74
  144. Kurspahić 2003, str. 75
  145. Kolstø 2009, str. 73
  146. 146,0 146,1 146,2 146,3 Kolstø 2009, str. 74
  147. Kolstø 2009, str. 75
  148. Milošević 2000, str. 120–121
  149. Brown & Karim 1995, str. 122–123
  150. Tanner, 19. 11. 1992.
  151. Kurspahić 2003, str. 77–78
  152. Štitković 2000, str. 172
  153. Karadjis 2000, str. 58–60
  154. Shawcross 2001, str. 46
  155. 155,0 155,1 Kurspahić 2003, str. 79
  156. Glenny 1999, str. 103
  157. 157,0 157,1 Tanner 2010, str. 265
  158. Navarro, 20. 11. 1991.
  159. 159,0 159,1 159,2 Kardov 2007, str. 65
  160. Malović & Selnow 2001, str. 134
  161. 161,0 161,1 161,2 Kardov 2007, str. 66
  162. Kaiser 1995, str. 118
  163. 163,0 163,1 Kardov 2007, str. 67
  164. Sikavica 2000, str. 145
  165. Stankovic, 17. 1. 1992.
  166. MacDonald 2002, str. 81
  167. Kardov 2007, str. 70–71
  168. Armatta 2010, str. 187
  169. Stojanović 2000, str. 474
  170. Thomas 1999, str. 108
  171. Cigar 1996, str. 40–42
  172. Cigar 1996, str. 79
  173. Ramet 2006, str. 416
  174. 174,0 174,1 Phillips 2004, str. 49–50
  175. BBC News, 25. 11. 2005.
  176. Seeney, 22. 8. 2006.
  177. Marshall, 16. 1. 1998.
  178. Bjelajac & Žunec 2009, str. 262
  179. Ignatieff 1993, str. 34
  180. Lekic, 18. 11. 1992.
  181. Kovacic, 18. 11. 1992.
  182. Maguire, 4. 7. 1994.
  183. Marshall, 8. 3. 1995
  184. Human Rights Watch 2003, str. 45
  185. Tanner 2010, str. 306
  186. Radosavljevic, 20. 7. 2011.
  187. Johnson 2011, str. 52–53
  188. Kardov 2007, str. 79
  189. Kardov 2007, str. 87–88
  190. 190,0 190,1 Kardov 2007, str. 81
  191. Kardov 2007, str. 71–73
  192. Dnevnik 2012
  193. Kardov 2007, str. 81–82
  194. BBC News, 4. studeni 2010.
  195. E-novine 2013
  196. 196,0 196,1 Daković 2010, str. 471
  197. Goulding 2002, str. 189
  198. Iordanova 2001, str. 142
  199. Sloan 2007, str. 268
  200. B92, 27. kolovoza 2006.
  201. Lukić 2010, str. 257

Reference[uredi | uredi kod]

Knjige
Novinski izvještaji
Ostali izvori

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]

45°22′27″N 18°57′45″E / 45.37417°N 18.96250°E / 45.37417; 18.96250