Bela Srbija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Ovaj članak je dio serije
Historija Srbije

Srednjovjekovna Srbija
Raška
Srpsko Carstvo
Moravska Srbija
Bitka na Kosovu
Srpska Despotovina
Osmanska Srbija
Smederevski sandžak
Austrijska Srbija
Prvi srpski ustanak
Drugi srpski ustanak
Moderna Srbija
Kneževina Srbija
Kraljevina Srbija
Srbija u Prvom svjetskom ratu
Kraljevina Jugoslavija
Nedićeva Srbija
SFRJ
Srbija u jugoslovenskim ratovima
SR Jugoslavija
Srbija i Crna Gora
Republika Srbija
Historija Vojvodine
Historija Kosova
Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Bela Srbija ili Bojka (stgrč. Βοικι [Boiki] – Bojki), je bila oblast u Evropi koja je prema navodima vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita (913959) u spisu O upravljanju Carstvom (lat. De administrando imperio) bila prapostojbina Srba iz koje su oni krenuli na Balkansko poluostrvo. O položaju Bele Srbije postoje različite teorije. Jedna od ovih teorija Belu Srbiju smešta na područje današnje istočne Nemačke, gde je istorijski potvrđeno postojanje srpske kneževine i kraljevine između 7. i 10. veka, na području koje danas naseljavaju Lužički Srbi.

Položaj Bele Srbije[uredi | uredi kod]

Bela Srbija i Bela Hrvatska u 6. veku (oko 560. godine); prema knjizi Francisa Dvornika

Porfirogenit u svom delu kaže: „Srbi vode poreklo od nekrštenih Srba, nazvanih i Beli, naseljenih sa one strane Turske (Mađarske), u kraju koji se kod njih naziva Bojki (Bojka), gde im je u susedstvu i Franačka, isto kao i velika Hrvatska (jug današnje Poljske i Šleska), ona nekrštena, koja se naziva i Bela. Tamo su dakle ovi Srbi od davnine nastanjeni“[1].

Sam termin Bojka ali i njen tačan položaj do danas nisu razrešeni i na snazi su tri pretpostavke koje je smeštaju:

Položaj Bele Hrvatske[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Bela Hrvatska

Prema navodima Porfirogenita u istom delu, Bela Hrvatska se takođe nalazi iza Turske (Mađarske), graniči se sa Belom Srbijom, nalazi se pored Franačke, a njeni stanovnici su u sukobu sa Bavarcima i Pečenezima[2]. Smeštanje iza Mađarske, locira Belu Hrvatsku u Zakarpatje, dok je sukobi sa Bavarcima i blizina Franačke smeštaju na prostor današnje Češke, ali problem nastaje u pominjanju napada Pečenega na nju, pošto su oni boravili u istočnom Zakarpatju[2].

Pored Porfirogenitovog spisa, još nekoliko dokumenata iz srednjeg veka pominju Belu Hrvatsku i na osnovu njih se ona može smestiti u gornji tok Visle oko Krakova[2]. Na osnovu ovoga, Ferjančić u svojim komentarima Porfirogenitovog dela u prilog toj tezi navodi i da je jedino ta oblast u Porfirogenitovo doba bila nekrštena na zapadnoslovenskom području. On pored toga navodi da je sam car kada je pominjao napade Pečenega, verovatno pojam Bele Hrvatske proširio na celokupnu prvobitnu Češku državu pod Boleslavom I (929967) koji je oko 940. godine ovladao Krakovskom oblašću, dok se pisanje Porfirogenitovog dela smešta oko 949. godine. Na taj način se položaj Bele Hrvatske jasno lokalizuje u gornji tok Visle oko današnjeg Krakova[2], čime se stvara jasno polazište za određivanje položaja Bele Srbije.

Značenje termina Bojka[uredi | uredi kod]

Sam termin Bojki odnosno Bojka koji pominje car u svom delu nije do danas definitivno razrešen, iako je na snazi nekoliko različitih tumačenja koja idu u prilog jednoj ili drugoj tezi o položaju Bele Srbije.

U prilog zapadnoj tezi idu izvođenja termina Bojka od:

U prilog istočnoj tezi, idu izvođenja termina Bojka od:

Vladari[uredi | uredi kod]

Prema Porfirogenitu, Srbi su u Beloj Srbiji imali vladara, čija su dva sina nasledila od oca vlast nad Srbijom, a jedan od njih, preuzevši polovinu naroda, preselio se na Balkan.[5] Prema nekim mišljenjima, ova dva brata su bili sinovi kneza Dervana.[6]

Sumnje u Porfirigenitova kazivanja[uredi | uredi kod]

Jedan broj naučnika u 19. i 20. veku je odbacivao Porfirogenitove navode o seobi Srba i Hrvata kao izmišljotine. Među ove naučnike su spadali Ernst Dimler, Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Konstantin Jireček i Džon Bjuri. Prema njihovim teorijama, seoba Srba i Hrvata nije usledila kao poseban talas, kako priča Porfirogenit, već su se oni naselili zajedno sa ostalim Južnim Slovenima, koji su stigli na Balkan u doba Avarske dominacije.

Dimler drži da su se Srbi i Hrvati nasilno naselili zajedno sa drugim Južnim Slovenima, a da je priča o njihovom doseljenju zvanična teorija, po kojoj se svi narodi dospeli na teritoriju Vizantijskog carstva, silom ili milom, tu nalaze carevom voljom. Dok je Dimler dopuštao da je seoba Hrvata i Srba usledila kao poseban talas seobe Slovena na Balkan, Jagić je osporavao i taj podatak, navodeći argument da su srpsko-hrvatska narečja činila celinu sa ostalim južnoslovenskim narečjima oko njih. Po Jagiću, car je čuo nešto o Hrvatima i Srbima iza Karpata, o Hrvatima oko Krakova i u Češkoj i za polapske Srbe, pa je na osnovu sličnosti tih imena zaključio da dalmatinski Srbi i Hrvati vode poreklo od severozapadnih Srba i Hrvata, te je izmislio njihove prapostojbine Belu Hrvatsku i Srbiju iz kojih su se oni tobože doselili.

Jireček je smatrao da su Srbi i Hrvati u vekovima pre seobe mogli stanovati iza Karpata, ali i on drži da su se u doba seobe nalazili među Avarima u Panoniji i da su bili Jugosloveni. Dok se o Beloj Hrvatskoj mogu naći podaci i u drugim izvorima 9. i 10. veka, o Beloj Srbiji nema drugih podataka sem u Porfirogenitovom spisu.

Ova učenjačka škola, koja bi se mogla nazvati Dimlerovom, osporava i da su Srbi ikada stanovali u Makedoniji i da ime grada Servija potiče od Srba. U drugu ruku, ovi naučnici ne mogu da objasne odakle potiče toponim Servija u Makedoniji. Oni takođe osporavaju Porfirogenitov podatak da su Srbi još od doseljenja zaposeli ceo jugozapadni deo provincije Dalmacije, već smatraju da su se Srbi isprva nastanili u brdskoj Srbiji ili Raškoj, a da je srpsko ime kasnije rašireno nad okolnim slovenskim plemenima tokom rasta raške države.

Među branioce Porfirogenita spadaju Vjekoslav Klaić, Natko Nodilo, Niko Županič i Ljudmil Hauptman.

Galerija[uredi | uredi kod]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Konstantin Porfirogenit, O upravljanju Carstvom (glava 32.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 (Božidar Ferjančić), „Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II“, (fototipsko izdanje originala iz 1959) Beograd. 2007. ISBN 978-86-83883-08-0. pp.
  3. Franjo Rački, „Biela Hrvatska I Biela Srbija“, Rad JAZIU 52 1880
  4. Pavel Jozef Šafárik, „Slovanské starožitnosti I-II“, Praha 18371865 (cs)
  5. Aleksandar M. Petrović, Kratka arheografija Srba, Novi Sad, 1994, pp. 91.
  6. Vujić, Sava S; Basarić, Bogdan M (1998). Severni Srbi (ne)zaboravljeni narod: etnikum koji preživi svaku propast. Sava S. Vujić-Bogdan M. Basarić. str. 40-. ISBN 978-86-901945-1-3. 

Literatura[uredi | uredi kod]

Primarni izvori[uredi | uredi kod]

Naučni radovi[uredi | uredi kod]