Baltazar Bogišić
Baltazar Bogišić (poznat i kao Baldo Bogišić ili Valtazar Bogišić - Cavtat, 7. prosinca 1834. - Rijeka, 24. travnja 1908.), znanstvenik, pravni i povijesni pisac.[1][2] Redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) od njezina osnutka 1867. godine, član niza drugih akademija i znanstvenih društava, te nositelj nekoliko visokih europskih odlikovanja.
Životopis
Maturirao je u Veneciji, a nakon studija po različitim europskim sveučilištima, doktorirao je filozofiju i pravo. Posljednje godine života proveo je kao privatni učenjak u Parizu gdje je objavio više radova o pravno-povijesnoj problematici Dubrovnika. Gotovo čitav njegov rad posvećen je proučavanju prava, ustanova i običaja slavenskih naroda. Bio je izraziti predstavnik povijesne pravne škole. Jedan je od najvećih hrvatskih bibliofila. Svu svoju imovinu, između ostaloga i knjižnicu s osamnaest tisuća svezaka, koja se s arhivom i grafičkom zbirkom čuva u Institutu HAZU u Cavtatu, ostavio je cavtatskoj općini.
Njegovim najvećim djelom svakako možemo smatrati Opšti imovinski zakonik Knjaževine Crne Gore koji je Bogišić pripremio na poziv kneza Nikole I. Petrovića. Bogišić se budući je bio upoznat s crnogorskim običajnim pravom, 1873. godine prihvatio izrade modernog građanskog zakonika za Crnu Goru, sve uz suglasnost ruskog cara Aleksandra II. Knez Nikola je Zakonik proglasio 1888. godine, a Bogišića je 1893. godine postavio za ministra pravosuđa, koji je položaj Bogišić držao do 1899. godine. U tom su periodu i priređene neke izmjene Zakonika. U osnovi utemeljen na patrijahalnom nasljeđu, kombiniran s tada najsuvremenijim pravnim standardima, Zakonik je predstavljao korak naprijed u crnogorskom društvu, a u suvremenoj je znanosti Bogišić za njega dobio mnoge pohvale.
