Bahtegan
Ovo je članak o jezeru u Farsu. Za istoimeni grad u Huzestanu, vidi Bahtegan (grad). | Bahtegan (fa) بختگان | |
|---|---|
 Jezero Bahtegan | |
| Lokacija | |
| Regije | Zagros |
| Države |  Iran |
| Pokrajine | Fars |
| Gradovi | Nejriz |
| Naselja | 14 |
| Koordinate | |
| Hidrografija | |
| Vrsta | tektonsko; slano |
| Površina | 1500 km² |
| Volumen | 1,65 km³ |
| Aps. visina | 1525 m |
| Dužina | 80 km |
| Širina | 21 km |
| Dubina | 1,1 m |
| Otoci | Ali-Jusef, Čah-Biše, Hane-je Sijae i Manak-e Abi |
| Hidrologija | |
| Sliv | 26.440 − 28.234 km² |
| Pritoke | Kor, Sahlabad |
| Ekologija | |
| Zaštićene zone | ramsarska zona (od 23. 6. 1975.) utočište za divljač |
| Karta | |
  | |
Bahtegan (perz. بختگان) je slano jezero u pokrajini Fars na jugu Irana, oko 80 km istočno od Širaza. Jezero je smješteno u aluvijalnoj kotlini podno Zagrosa i ima površinu do 1500 km², dubinu do 1,1 m i volumen do 1,65 milijardi m³, no navedene vrijednosti mogu bitno oscilirati ovisno o godišnjem dobu ili sušama zbog kojih ponekad potpuno presuši. Bahtegan je u uskoj hidrološkoj interakciji sa susjednim Taškom na sjeveru i za vrijeme visokog vodostaja povremeno čine homogenu vodenu masu. Nadmorska visina jezera iznosi 1525 m, a vodom se napaja prvenstveno pomoću rijeke Kor i izvora Sahlabad. Bahtegan i Tašk staništem su brojnim biljnim i životinjskim vrstama zbog čega su 23. 6. 1975. godine proglašeni ramsarskim područjem odnosno utočištem za divljač.
Geografija[uredi | uredi kod]
Bahtegan se nalazi u jugoistočnom dijelu Zagrosa odnosno u tektonskoj kotlini koja se usporedno s planinskim lancem pruža u smjeru sjeverozapad-jugoistok i tektonski je oblikovana tokom mezozoika. Geološka podloga aluvijalne kotline koja obuhvaća Bahtegan i Tašk jedinstvena je u odnosu na okolicu s obzirom da je sastavljena je od ofiolitnog melanža. Omeđena je planinama Kuh-e Han (3190 m) i Kuh-e Šir-Hvan (m) na sjeveru, Kuh-e Hane-Ket (2972 m), Kuh-e Meli-Bahar (2507 m) i Kuh-e Hani (2527 m) na zapadu, Kuh-e Pandž-Angošt (2810 m) i Kuh-e Galu-Bakal (3408 m) na jugu, te Kuh-e Horasani (2592 m), Kuh-e Sar-Sefid (2970 m), Kuh-e Čekav (2322 m) i Rovšan-Kuh (3248 m) na istoku. Nadmorska visina Bahtegana istovjetna je Tašku i iznosi 1525 m.
Oblik jezera je izdužen i proteže se paralelno s okolnim planinama duljinom od 80 km, a širina mu oscilira od 12 km na sjevernom preko 3,5 km na središnjem do 21 km na južnom dijelu. Površina Bahtegana kao samostalnog jezera kreće se do 1500 km², no za vrijeme kišnih zima ponekad se preko delte Kora na sjeverozapadu ili istočnih ravnica spaja s Taškom i zajedno čine tzv. Nejriško jezero površine do 1810 km². Ovaj se fenomen spominje u djelima ranoislamskih geografa poput Istahrija, Ibn Havkala i Mukadasija što svjedoči da je kroz historiju bio znatno izraženiji jer je regija bila slabije naseljena i voda nije korištena za navodnjavanje u današnjoj mjeri. Krajnji istočni i zapadni litoralni pojas jezera proteže se preko aluvija i vrlo je blagog nagiba, dok se ostatak obale nalazi uz planine i strmijeg je nagiba.
Između Bahtegana i Taška nalazi se planina Pičakun (2447 m) koja za vrijeme visokog vodostaja odnosno njihovog dvostrukog spajanja postaje otokom približne površine od 400 km², dok današnji stalni otoci u Bahteganu uključuju Ali-Jusef (1,9 km²), Čah-Biše (0,1 km²), Hane-je Sijae (0,3 km²) i Manak-e Abi (9,4 km²). Ravnice oko dvaju jezera predstavljaju neka od najstarijih poljoprivrednih područja svijeta, a između 1960. i 2008. godine zabilježen je porast stanovništva sa 44.000 u četiri grada na 200.000 u 16 gradova. Najstarije i najveće naselje uz Bahtegan je grad Nejriz koji je stalno naseljen od bujidskog perioda (10. − 11. v.). Ostala obalna naselja uključuju Kale-Bahman, Tang-e Hana, Bastarm, Hane-Ket, Kašm-Kavi, Sahlabad, Dastdžerd, Banavan, Dehuije, Mobarakabad, Muhamedabad, Hadžiabad, Naserabad i Aliabad.
Hidrologija[uredi | uredi kod]
Taška (N) i Maharlua (W)
Kotlina Bahtegana i Taška predstavlja žarište tzv. Nejriškog sliva, jednog od osam unutrašnjih slivova Iranske visoravni koji obuhvaća porječje rijeke Kor (280 km) na sjeverozapadu i površina mu iznosi od 26.440 do 28.234 km². Njegove razvodnice određene su planinama Zagrosa i dijele ga od sliva Zajande-Ruda na sjeveroistoku, Maharlua na zapadu, te Perzijskog zaljeva na jugu. Osim južnih rukavaca Kora, Bahtegan napaja i bogati izvor Sahlabad odnosno niz manjih izvora čiji se salinitet kreće od oligohalinskog do mezohalinskog stupnja. Za vrijeme srednjeg vodostaja prosječna dubina jezera iznosi 0,5 m, a najveća svega 1,1 m. Podloga Bahtegana sastoji se od aluvijalnog mulja, sapropela i pijeska koje nanosi Kor.
Izgradnjom brana na Koru i njegovom glavnom pritoku Sivandu tokom 2000-ih godina došlo je do bitnog smanjenja istjeka odnosno opadanja razine dvaju jezera. Rast broja stanovnika i gospodarski razvoj tokom posljednjih pola vijeka doprinjeli su i drugim pogubnim trendovima po jezero − broj bunara povećao se sa 5000 na 20.000, površina poljoprivrednih zemljišta sa 223.000 na 580.000 ha, te potrošnja vode sa 1,59 na 4,0 milijarde m³.
Kotlinom prevladava vruća pustinjska klima (BWh) sa suhim ljetima i blagim zimama. Količina padalina iznosi 100 − 250 mm u nizinama odnosno 250 − 400 mm u višim planinskim predjelima. Najučestalije su od decembra do februara, a mraz i snijeg vrlo su rijetki. Bahtegan se vodom napaja isključivo tokom zime i ranog proljeća jer za vrijeme ljeta donji tok Kora u potpunosti presuši zbog aktivnog navodnjavanja. Dvije velike suše iz 1934. i 1971. godine dovele su do potpunog pražnjenja jezera, osim manjih izoliranih zona uz riječnu deltu Kora odnosno uz izvor Sahlabad. Salinitet Bahtegana podložan je velikim oscilacijama i kreće se od oligohalinskog uz navedene pritoke do hiperslanog stupnja na središnjim i krajnjim istočnim dijelovima.
Flora i fauna[uredi | uredi kod]
Bahtegan je oligotrofsko jezero i staništem je gustoj podvodnoj vegetaciji uključujući alge, mriješnjake (Ruppia maritima, Althenia filiformis) i parožine (Chara canescens, Lamprothamnium aragonensis), osobito u područjima relativno niskog saliniteta. Među fitoplanktonima prevladavaju dijatomeje (Nitzschia), a kod obalne vegetacije tamarisi, jurčice i sukulente (Cressa cretica, Salicornia). Uz riječnu deltu Kora s pripadajućim močvarama na sjevernoj obali odnosno kod južnog izvora Sahlabad prisutne su šiljovke, trske, lobodnjače i razne trave. Stepskim područjem između dvaju jezera i na njihovim otocima dominiraju rodovi Artemisia i Astragalus, te badem i pistacija.
Zooplanktoni jezera uključuju trepetljikaše (Fabrea salina) i krednjake (Streblus beccarii), a najzastupljeniji nanoplankton je parazitna protozoa. Kolnjaci prvenstveno uključuju Brachionus plicatilis i Hexartha fennica, iako postoji i više drugih vrsta. Rakovi i veslonošci također su rasprostranjeni i njihova je koncentracija bitno određena stupnjem saliniteta, dok ljuskari i oblići predstavljaju faunu jezerskog dna. Ostale zastupljene vrste su Artemia salina, Apocyclops dengizicus, Diaptomus salinus i Eucypris inflata.
U užoj okolici Bahtegana i Taška zabilježeno je najmanje 220 vrsta ptica. Među njima prevladavaju vodarice, osobito patke i karipski plamenci koje se tokom zime nakupljaju u desetinama hiljada. Ostale zastupljenije vrste ptica uključuju bijele rode, crne ibise, sive guske, utve i sive ždralove. Dalmatinski pelikan i pjegava patka također su redoviti gosti na Bahteganu, osobito za vrijeme visokih vodostaja. Veliki broj vodarica posjećuje jezero za vrijeme migracija, a među selice spadaju mala štijoka, vlastelica, modronoga sabljarka i bjelorepi vivak. Tokom ljetnih mjeseci povremeno se pojavljuju i crna roda odnosno pustinjski sokol, a kroz zimu orao štekavac, eja močvarica, kraljevski orao i orao klokotaš.
Na obalama Bahtegana redovito obitava i više vrsta sisavaca − sivi vuk, zlatni čagalj, crvena lisica, mrki medvjed, prugasta hijena, karakal, prašumska mačka, leopard, vepar, perzijska gazela, divlja koza i divlja ovca. U jezeru je zabilježena samo jedna vrsta ribe − Aphanias sophiae iz porodice Cyprinodontidae. Staništa ove slatkovodne vrste su područja nižeg saliniteta kao što su ušća jezerskih pritoka.
Povezano[uredi | uredi kod]
Literatura[uredi | uredi kod]
- (en) Abbasian, Hassan; Hosseini, Seyyed Hedayat (27. 6. 2012.). Environmental Flow Allocation of Bakhtegan Wetland Regarding Water Use Pattern in Basin. 7th Asian Regional Conference Program. XLIII. Sydney: Irrigation Association of Australia. OCLC 37165973.[mrtav link]
- (en) Ehlers, Eckart (15. 12. 1988.). Baḵtagān Lake. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University.
- (en)(fa) Hojati, Mohammad Hossein; Boustani, F.; Abou Alverdi, J. (2009.). Investigation on Correlation Between Stream Flow Discharge and Electrical Conductivity in Bakhtegan Lake Rivers Basin Using Pearson and Kendall Methods. Journal of Water Engineering. II. 4. Shushtar: Islamic Azad University. str. 83.-94. ISSN 2228-5784.
- (en) Javidnia, Javid; Hamedi, Mohammad Ali; Zarakani, Mehdi; Shadman, Majid (29. 9. 2010.). The Increase in Water Exploitation in Upper Lands and Acceleration of Desertification Process in Lower Regions in Bakhtegan Watershed - Iran. Conference on Advanced Scientific Tools for Desertification Policy. IV. Rome: DeSurvey.[mrtav link]
- (en) Kiyāni Haftlang, Kiyānoosh (2003.). Rajabi, Azitā. ur. A Survey of the Geography of Iran. Tehran: Center for International Cultural Studies. str. 35. ISBN 9789649449135. OCLC 254565470.
- (en) Leturmy, Pascale; Robin, Cécile (2010.). Tectonic and stratigraphic evolution of Zagros and Makran during the Mesozoic-Cenozoic. Special Publications. CCCXXX. London: Geological Society. str. 180.-187., 198.-204. i 215. DOI:10.1144/SP330.1. ISBN 9781862392939. OCLC 709551929.
- (en) Scott, Derek A. (1995.). A directory of wetlands in the Middle East. Gland, Switzerland: International Union for Conservation of Nature. str. 134.-137. ISBN 9782831702704. OCLC 34504360.
- (en) Wetlands (13. 3. 1997.). Neiriz Lakes and Kamjan Marshes. Wageningen: Wetlands International. ISBN 9781900442206. OCLC 42307764.[mrtav link]
- Ostali projekti
 | U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Bahtegan |