Arhat

Izvor: Wikipedia

Arhat (sanskrit) ili arahant (pali) znači "vredan" ili "častan". Reč arahant ("časni") se upotrebljavala u drevnoj Indiji za iskazivanje poštovanja, slično kao izraz "velečasni" u hrišćanstvu. U Rig-vedi ovaj termin se koristi za božanstvo Agnija (II, 3. 3). Njime je oslovljavan i Mahavira, utemeljitelj đainizma. Kasnije je izraz stekao posebnu upotrebu u budizmu.

Arahant u budizmu[uredi - уреди]

Dio serije članaka na temu
Budizam

Lotus-buddha.svg

Historija budizma
Darmičke religije
Kronologija budizma
Budistički sabori

Temelji
Četiri plemenite istine
Plemeniti osmokraki put
Pet pouka
Nirvāna · Tri dragulja

Ključni termini
Tri oznake postojanja
Skandha · Kozmologija · Dharma
Samsara · Rebirth · Shunyata
Pratitya-samutpada · Karma

Vodeće ličnosti
Gautama Buddha
Nagarjuna · Dogen
Budini sljedbenici · Porodica

Praksa i postignuća
Buddhastvo · Bodhisattva
Četiri stadija prosvjetljenja
Paramiji · Meditacija · Laici

Budizam po regijama
Jugoistočna Azija · Istočna Azija
Tibet · Indija · Zapad

Budističke škole
Theravāda · Mahāyāna
Vajrayāna · Rane škole

Tekstovi
Pali kanon
Pali Sutte · Mahayana Sutre
Vinaya · Abhidhamma

Komparativne studije
Kultura · Popis tema
Portal: Budizam
Dharma wheel.svg

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

U budizmu postoje četiri različita stupnja duhovnog dostignuća:

  • sotapana - "onaj koji stupa u tok"
  • sakadagami - "onaj koji se jednom vraća"
  • anagami - "nepovratni" i
  • arahant

Arahant označava pojedinca koji je dostigao krajnji stupanj duhovnog razvoja; koji je oslobođen nečistoća, koji se oslobodio svih deset okova koji vezuju um za krug preporađanja, čije je srce oslobođeno mentalnih nečistoća i koji se neće više preporađati. To je Budina titula i najviši nivo među njegovim sledbenicima.[1]

Arahantom se smatra onaj kod koga su umrtvljene sve asave, ili "prilivi", koji umnožavaju karmu produžavajući postojanje u čulnoj sferi. Dok je postizanje prva tri stupnja moguće i svetovnjacima, postizanje četvrtog od strane nekog svetovnjaka smatralo se krajnje neuobičajenim. Među cejlonskim budistima smatra se da svetovnjak koji dostigne arahantstvo treba smesta da pristupi monaškom redu (sanghi). Prema Budi, žene poseduju jednaku sposobnost da postanu arahanti kao i muškarci[2]. U Therigathi se navode brojni primeri monahinja koje su dostigle arahanstvo. U Budino doba i neposredno potom, od arahanata se nije očekivalo povlačenje iz sveta. Arahanti su obično nastavljali da žive u okviru ljudskog društva bez sebičnih pobuda. Ali, pošto je tradicija indijskog asketizma bila snažno naklonjena povlačenju iz svetovnog života, već rani budizam beleži primere arahanata usamljenika[3].

Među teravadinima je zapažena sklonost ka dubokom uvažavanju arahanata. Mahasanghikina škola je kritikovala ovakvo veličanje i ustanovila da izvesni pojedinci, za koje se smatralo da su arahanti, u stvari ispoljavaju brojne nesavršenosti. Ove kritike je izrekao Mahadeva. Kritikovanje arahantstva nastavila je mahajanska škola, na osnovu činjenice da nirvana koju arahanti postižu predstavlja samo prestanak asava, a ne potpuno prosvetljenje (sambodhi). Po mahajanskim budistima ideal bodisatve nadređen je idealu arahantstva[2].

Navodi[uredi - уреди]

  1. http://www.yu-budizam.com/glossary.html
  2. 2.0 2.1 Trevor O. Ling, Rečnik budizma, Geopoetika, Beograd 1998.
  3. E. Conze, Buddhist Thought in lndia (1962), str. 166-169; 234-236.