Aršakuni

Izvor: Wikipedia
Ovaj članak govori o armenskoj dinastiji Arsakida, za istoimenu partsku dinastiju vidi: Partsko Carstvo
Armensko kraljevstvo za vrijeme dinastije Arsakida 150. godine
Historija Armenije
Grb Armenije
Ovaj članak je dio serije
Prahistorijska Armenija
Hayk
Hayasa-Azzi
Aram
Nairi
Urartu
Kraljevina Armenija
Orontidska Armenija
Kraljevstvo Sofena
Artaksijadska dinastija
Kraljevstvo Komagena
Arsakidska dinastija
Mala Armenija
Srednjovjekovna historija
Marzpanatski period
Bizantska Armenija
Arapsko osvajanje Armenije
Kneževina Armenija
Bagratunijska Armenija
Kraljevstvo Vaspurakan
Armensko Kraljevstvo Kilikija
Zakaridska Armenija
Strana vlast
Perzijska
Otomanska
Ruska
Hamidski masakri
Armenski genocid
Suvremena Armenija
Demokratska Republika Armenija
Armenska Sovjetska Socijalistička Republika
Republika Armenija
{Šablon:Data99

 

Armenska dinastija Arsakida ili Aršakuna (arm. Արշակունի, čit. Aršakuni) je vladala armenskim kraljevstvom od 54. do 428. godine.

Nekad je bila ogrankom iranskih partskih Arsakida, a onda su postali posebnom armenskom dinastijom.[1] Arsakidski kraljevi su uz prekide vladali kroz kaotične godine nakon pada dinastije Artaksida od 62. kad je Tiridat I. Armenski osigurao arsakidsku vlast u Armeniji. Neovisni vladarski niz je uspostavio Vologaz II. Armenski (Valarses/Vagharshak) 180. godine.

Dva najvažnija događaja u armenskoj povijesti za vrijeme vlasti ove dinastije su konverzija Armenije na kršćanstvo koju je sproveo sveti Grgur Prosvjetitelj 301. i stvaranje armenskog pisma kojeg je napravio sveti Mesrop Maštoc 405. godine.

Prvi armenski Arsakidi[uredi - уреди]

Armenski Arsakidi se prvi put pojavljuju na armenskom prijestolju 12., kad je partski kralj Vonon I. bio izgnan iz Partije zbog njegove prorimske politike i zapadnjačkih manira. [2] Vonon I. je kratko zauzeo armensko prijestolje uz rimski pristanak, no Artaban II. je zahtijevao neka ga se ukloni s prijestolja. Budući da August se nije želio upustiti u rat s Partima, uklonio je Vonona I. s prijestolja i poslao ga je u Siriju.

U međuvremenu Artaban II. nije gubio vrijeme nakon što je uklonio Vonona I.. Postavio je svog sina Oroda na armensko prijestolje. Tiberije nije namjeravao odustati od tampon država na istočnim granicama, pa je poslao svog nećaka i nasljednika Germanika na istok. Germanik je zaključio sporazum s Artabanom II., u kojem ga je priznao kraljem te države i prijateljem Rimljana.

Armenija je 18. došla pod Zena, sina Polemona I. Pontskog, koji je uzeo armensko ime Artaks (odnosno Zeno-Artaks).[3]

Partsko Carstvo pod Artabanom II. je bilo previše zauzeto unutarnjim borbama da bi se usudilo suprotstaviti kralju kojeg su postavili Rimljani. Kroz cijelu armensku povijest gledano, Zenova vlast je bila upadljivo mirna.

Nakon Zenove smrti 34., Artaban II. je odlučio vratiti Arsacide na armensko prijestolje. Za to je izabrao svog najstarijeg sina Arsaka kao pogodna kandidata. No, njegovo nasljeđivanje armenskog prijestolja je osporavao njegov mlađi brat Orod kojeg je prije bio zbacio Zeno. Tiberije je brzo koncentrirao još postrojba na istočnu rimsku granicu. Tako je još jednom nakon desetljeća mira, Armenija postala pozornicom žestoka boja između dviju najvećih svjetskih sila u narednih 25 godina.

Tiberije je poslao Iberca (kavkaska Iberija) Mitridata koji je tvrdio da je arsacidske krvi. Mitridat je uspješno podvrgnuo Armeniju rimskoj vlasti i skinuo Arsaka s prijestolja nanijevši velika pustošenja zemlji. Iznenada, Mitridata su odveli nazad u Rim gdje su ga držali zarobljenikom. Armeniju su dali nazad Artabanu II. koji je svoje prijestolje predao mlađem sinu Orodu.

Izvori[uredi - уреди]

  • Kevork A. Sarafian, G. A. Sarafean: History of Education in Armenia -
  • A. J. (Agop Jack) Hacikyan, Nourhan Ouzounian, Edward S. Franchuk, Gabriel Basmajian: The heritage of Armenian literature Vol.1
  • W. Seibt (ed.): The Christianization of Caucasus (Armenia, Georgia, Albania) (2002.), ISBN 978-3-7001-3016-1
  1. Olson, James (1994.). An Ethnohistorical Dictionary of the Russian and Soviet Empires. Greenwood Press. str. 42. 
  2. Josephus, Jewish Antiquities, 18.42-47
  3. Tacit, Anali, 2.43, 2.56

Vanjske veze[uredi - уреди]