Antonio Bajamonti

Izvor: Wikipedia
Antonio Bajamonti
Antonio Bajamonti

Na dužnosti
9. januar 1860. – 1864
Prethodnik: Šimun de Michieli-Vitturi
Nasljednik: Frano Lanza
Na dužnosti
1865 – 1880
Prethodnik: Frano Lanza
Nasljednik: Aleksandar Nallini

Rođen/a 19. februar 1822. (1822-02-19)
Split, Kraljevina Dalmacija, Austrijsko Carstvo
Umro/la 13. januar 1891. (dob: 68)
Split, Kraljevina Dalmacija, Austro-Ugarsko Carstvo
Politička stranka Autonomaška stranka
Alma mater Univerzitet u Padovi
Zanimanje političar, liječnik
Profesija liječnik

Antonio Bajamonti (Split, 19. veljače 1822. - Split, 13. siječnja 1891.) bio je jedan od zaslužnijih gradonačelnika u razvoju grada Splita, po struci liječnik. Po političkoj pripadnosti bio je autonomaš

Životopis[uredi - уреди]

Obrazovanje[uredi - уреди]

Otac mu je bio Splićanin Giuseppe plemenita porijekla, a majka Elena Candido, Šibenčanka.[1] U Splitu je završio gimnaziju, a potom u Padovi studij medicine. Diplomirao je 1849. Iste godine oženio se Splićankom imenom Luigia Krussevich (Alojzija Krušević). Nakon što je dvije godine radio kao liječnik u Sinju, odlučio se za političku karijeru.Zanimljivost je da je njegov stric Julije Bajmonti, poznati liječnik, polihistor, skladatelj, i općenito jedan od najvećih sinova grada Splita . Od roditelja nije naslijedio mnogo, ali mu je teta ostavila novca i palaču u Veneciji.

Načelnik[uredi - уреди]

Antonio Bajamonti je postao načelnik Splita 4. siječnja 1860. godine. U Splitu je već uživao popularnost Splićana gradnjom svoje palače na obali i kazališta. Kao vođa autonomaša spriječio je, podržavan od bečke vlade, sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Kad se javno deklarirao Talijanom, politički je propao, a narodnjaci su osvojili splitsku općinu. Pisao je na talijanskom jeziku, kao uostalom svi u to doba, uključujući i narodnjake, koji su čak svoj stranački list izdavali na talijanskom jeziku.

Da nije pridonio da se Split od zaostalog provincijskog gradića pretvori u maleni, ali europski grad, dr. Ante Bajamonti predstavljao bi tek jednog od stranačkih predvodnika i ideologa u burnom 19. stoljeću. Tako piše Duško Kečkemet u svojoj knjizi „Ante Bajamonti i Split.“

Zanimljivost je da je u gradske projekte ulagao i vlastiti, ne baš mali novac, pošto je bio vrlo bogat. Svojim novcem je podigao Teataro Bajmonti kapaciteta 1.300 gledatelja, svečano otvoreno 27. prosinca 1859. godine.[2] U izgradnju vodovoda kojim je pitka voda dovedena sa izvora rijeke Jadro u Split je uložio svojih 350.000 forinti. Ujedno je animirao svoje prijatelje, također imućne ljude, da ulože svoj kapital kroz neku formu dioničkog društva Associazione Dalmatica. Otišao je sa vlasti kao siromah, a njegova supruga je morala prodati obiteljski nakit kako bi ga mogla sahraniti. Njegovi sugrađani su mu u znak zahvalnosti za sve ono što je napravio priredili veličanstven posljednji ispraćaj, kada je u pogrebnoj povorci sudjelovao gotovo čitav grad. Pokopan je na groblju Sustipan. Nakon smrti Bajamontijeve supruge, kuća Bajamonti danas poznatija kao kuća Dešković je prodana na dražbi. Poslije drugog svjetskog rata njegovi su posmrtni ostaci prenešeni na groblje Lovrinac na dio groblja na koji prenešeni posmrtni ostaci i drugih splitskih gradonačelnika.

Čak su i Bajamontijevi suvremenici, ideološki i politički protivnici u žestokoj političkoj borbi s njime, isticali njegove neosporne zasluge za Split.

Dujam Mikačić, dugogodišnji tajnik pohrvaćene splitske općine i suradnik gradonačelnika Gaje Bulata, kaže u jubilarnom izdanju Narodnog lista, o pedesetoj obljetnici hrvatskog narodnog preporoda u Splitu 1912. godine sljedeće:

Wikicitati „Postavši načelnikom Splita, dr. Bajamonti je označio sebi zadatkom, da seosku zapuštenost nekadanje carske Dioklecijanove rezidencije preobrazi u moderni gradski razvitak. Vjerovao je u budućnost svoga rodnog grada. Sagradio je na obali krasnu palaču, uljenu pretvorio u plinsku rasvjetu, ustrojio društvo za monumentalne građevine Associazione Dalmatica, potakao uređenje splitske luke, gradnju velikoga vanjskoga gata, obnovio gradske pločnike, počeo rušiti stare kuće, širiti i otvarati nove ulice, brinuti se za nasade i kanale, podizao za ona vremena velegradsko kazalište, ne zaboravljao ni crkve (sv. Petar, sv. Frano) i zamilovao privlačne osnove kano restauraciju rimskoga vodovoda, kojima je na juriš osvojio simpatije pučanstva, postao popularan pristajanjem inteligencije i fanatizmom mase. Obdaren višim umom, tople besjede i otmena ponašanja, jak imovinom i voljom, a okružen odanošću, koja je i teatralno znala podržati njegovu istinsku veličinu, Dr. Ante Bajamonti bijaše u pravom smislu rieči gospodar Splita. Čisto hrvatsko pučanstvo splitskih predgrađa zvalo ga je ćaćom, dičilo se njegovim kumstvom (koje je stotinama prihvatio zalazeći na pirovanja i druge prigode u težačke i bratske kuće), uznosilo ga je i ljubilo... I kad je Dr. Bajamonti zapeo da će nešto izvesti, moralo se je bez obzira napried, pa bilo po zraku, po vodi ili po bespuću. Tu je tajna njegovih znamenitih uspjeha, ali je tu i uzrok njegove tragične propasti.“
(Dujam Mikačić)

Politički pad[uredi - уреди]

Narodnjaci su dugo vodili borbu za grad Split, važno uporište autonomaške vlasti u Dalmaciji. Kako je Bajamonti s vremenom, zbog svoje protalijanske orijentacije koja je prestala biti povoljna austrijskoj vladi nakon rata 1866. godine, gubio podršku bečkih vlasti, pozicije narodnjaka u Dlamaciji postajale su sve jače. Prvo su osvojili većinu u Dalmatinsklom saboru 1870. godine da bi potom stali osvajati izbore u manjim općinama u Dalmaciji.

Tijekom 1870-ih, narodnjaci su zadobili kontrolu nad splitskim zaleđem, a onda su krenuli u borbu za osvajanje splitske općine. Iskoristivši sukob vojske i berseljara 1880. godine, narodnjaci su isposlovali od Beča raspuštanje splitske Općine i počeli se organizirati za izbore.[3] Gajo Bulat, vođa splitskih narodnjaka, žestoko se suprotstavio bivšem načelniku Bajamontiju na Dalamatinskom saboru 1881. godine, optužujući ga za rasipanje gradskog novca, malverzacije i manjak dokumentacije o općinskim poslovima i projektima.[4] Izbori za splitsko općinsko viječe održani su 17.-22. srpnja 1882. godine rezultiravši pobjedom narodnjaka. Nedugo poslije poraza Bajamonti je pondnio ostavku i na položaj zastupnika u Dalmatinskom saboru i vidno razočaran, povukao se iz politike i javnog života.

Građevinski pothvati[uredi - уреди]

Sagradio je Monumentalnu česmu, poznatiju kao Bajamontijeva fontana, kao spomen dovođenju pitke vode u Split, a po gradu je postavio još tridesetak fontana. Godine 1947. fontana 'Bajamontuša' je srušena nalogom nepoznatih naredbodavaca 'narodne vlasti'.

Popis njegovih investicija u gradu je impozantan. Godine 1858. izgradio je palaču na obali, obnovio je Dioklecijanov akvadukt (3. st.) i doveo tekuću vodu u Split nakon tisuću i po godina, izgradio je Prokurative koje su završavale zgradom kazališta Teatro Bajamonti (izgorilo u požaru 1881. godine) čiji je kapacitet od 1300 mjesta dvostruko veći od današnjeg splitskog HNK, potakao gradnju lukobrana - đige, duge 467 metara, koja je još u funkciji brodskog prometa gradske luke, uljnu rasvjetu zamijenio plinskom na 200 ferala (1860.), otvorio prolaz od Peristila kroz Dioklecijanove podrume do Rive, obnovio fasadu crkve Sv. Frane na Obali i financirao početak gradnje Sv. Petra, tadašnje najveće splitske crkve, srušene u bombardiranju 1944. godine... U Rimu postoji ulica Antonia Bajamontija, dok Bajamontijeva ulica u splitskom Getu nosi ime po njegovu stricu Juliju (1744.-1800.), zaslužnom Splićaninu svojeg vremena, liječniku, skladatelju i polihistoru.

Vidi još[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Kečkemet D., Ante Bajamonti i Split, str. 327.
  2. Kečkemet D., Ante Bajamonti i Split, str. 213.
  3. Novak, G., str. 166.
  4. Kečkemet, D., Hrvatski narodni preporod u Splitu, str. 98.-100.

Literatura[uredi - уреди]

  • Kečkemet, D., Ante Bajamonti i Split, Split, 2007.
  • Kečkemet, D., Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split, 1999.
  • Kečkemet, D., Prošlost Splita, Split, 2002.
  • Novak, Grga, Prošlost Dalmacije, Split, 2004.