Amalarije

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Amalarije (latinski: Amalarius, rođen u okolini Metza oko 775, umro 850) bio je liturgijski latinski pisac.[1]

Život[uredi | uredi kod]

Ranije se smatralo da su on i nadbiskup u Trijeru istog imena dve različite osobe, no danas među naučnicima preovlađuje mišljenje da je Amalarije iz Metza negde oko 811. postavljen za trijerskog biskupa te da je dve godine potom napustio svoju biskupiju kako bi učestvovao u jednom izaslanstvu u Carigrad. Jedno je vreme bio Alkuinov učenik. Čini se da je, nakon povratka iz Carigrada u Franačku, učestvovao na važnim sinodima u Aix-la-Chapelleu (februara 860) i u Parizu. Kasnije ga je Ludovik Pobožni poslao kao svog izaslanika papi Grguru IV u Rim, što je verovatno bila njegova druga poseta tom gradu. Potom je upravljao lyonskom nadbiskupijom tokom Agobardova izgnanstva i tamo pokušao uvesti svoj novi antifonarij, ali je naišao na snažan otpor kod đakona Flora. Kad se Agobard vratio u svoju biskupiju, uz Florovu je pomoć istupio protiv Amalarijevih spisa i uspeo da postigne da se Amalarije prekori na sinodu održanom u Kiersyju 838. zbog njegovog mišljenja o značenju delova podeljenje hostije na misi. Napokon, Amalarije je bio uključen i u teološki spor o predodređenju koji je pokrenuo Gottschalk iz Orbaisa. Godina njegove smrti nije pouzdano utvrđena, ali se pretpostavlja da je umro ubrzo nakon 850.[2]

Dela[uredi | uredi kod]

U svojim se delima Amalarije uglavnom bavio liturgijskim temama. Najvažniji i najduži su mu spisi O crkvenim dužnostima (De ecclesiasticis officiis) i O poretku antifonarija (De ordine antiphonarii). Prvi je spis podeljen na četiri knjige, u kojima, bez nekog određenog, logičkog reda, obrađuje pitanja mise, crkvenih službi, različitih blagoslova, zaređenja, crkvenih odežni itd. te pre objašnjava razne formule i ceremonije nego što daje neko teološko obrazloženje liturgije. U spisu O poretku antifonarija objašnjava Liturgiju časova (Litugia horarum ili Officium divinum) i varijacije za različite blagdane te se posebno bavi poreklom i značenjem antifona i odgovora. Njegove Ekloge o misnoj služni (Eclogae de officio missae) sadrže opis pontifikalne mise držane po rimskom obredu i mističko tumačenje različitih delova mise. Sačuvano je i nekoliko Amalarijevih pisama u kojima se takođe obrađuju teme iz liturgije. Neki naučnici osporavaju autentičnost navodnog Amalarijevog pisma Karlu Velikom, u kojem odgovara na neka vladareva pitanja o krštenju, kao i autentičnost spisa Forma institutionis canonicorum et sanctimonialium, tj. zbirke pravila uzetih iz odluka crkvenih sabora i delâ crkvenih otaca za klerike i kaluđerice koji žive u zajednici. Amalarijev antifonarij nije sačuvan. Čini se da je Amalarije pokazivao posebno veliko zanimanje za proučavanje liturgije, koje je podstakao njegov učitelj Alkuin. Njegovo putovanje u Vizantiju omogućilo mu je da se upozna s istočnim obredima, no izgleda da mu je boravak u Rimu usadio duboku ljubav za rimsku liturgiju i da je ostavio snažan uticaj na njegov liturgijski rad.[2]

U pesmi Pomorski stihovi (Versus marini) opisao je Amalarije svoje neugodne doživljaje na putu u Carigrad, kamo ga je Karlo Veliki poslao s jednim opatom. Tamo su ih obojicu zatvorili pod stražom, "da ne bi možda monah pobjegao, nego da bi radije pjevao pjesme svetog Benedikta".[3]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Buckwald, Hohlweg & Prinz 1984, str. 40
  2. 2,0 2,1 Goggin 1907, str. Amalarius of Metz
  3. Hosu 1977, str. 362

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Buckwald, Wolfgang; Hohlweg, Armin; Prinz, Otto (1984). Rečnik grčkih i latinski pisaca antike i srednjeg veka [Tusculum-Lexicon griechischer und lateinischer Autoren des Alterums und des Mittelalters]. Beograd: Vuk Karadžić. 
  • Goggin, John (1907), „Amalarius of Metz”, The Catholic Encyclopedia, 1, New York: Robert Appleton Company 
  • Hosu, Stjepan (1977), „Srednjovjekovna latinska književnost”, Povijest svjetske književnosti, 2., Zagreb: Mladost, pp. 347–403