Aleutska ostrva

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Aleutski otoci)
Aleuti
Aleutian Islands
Karta sa položajem Aleuta
Karta sa položajem Aleuta
Koordinate: 55°0′N 164°0′W / 55, -164
Država  SAD
Savezna država Flag of Alaska.svg Aljaska
Površina
 - Ukupna 17 670 km²

Aleutski otoci su arhipelag od preko 300 malih otoka od kojih su mnogi vulkanskog porijekla na sjeverozapadnoj obali Sjeverne Amerike u Tihom oceanu između Poluotoka Aljaske i Kamčatke. Na Aleutima ima 57 vulkana, a na njima po popisu iz 2000. živi oko 8 162 stanovnika.

Historija[uredi - уреди]

Mnogi antropolozi misle, zbog lokacije arhipelaga, da je on poslužio kao put preko kojeg su Ameriku naselili prvi ljudi još za prahistorije kada je more između Kamčatke i Aljaske bilo zaleđeno.

Do Arhipelaga su prvi došli ruski istraživači 1741. Najstarija trajna naselja ljudi nalaze se na najvećem otoku Unalaska, a najstarije je bilo Iliuliuk (nazivano i Unalaska), naseljeno između 1760. i 1775. godine. Aleutski otoci su sve do 1867. bili zajedno sa Aljaskom dio Carske Rusije, da bi nakon prodaje Aljaske Amerikancima, samo krajnja zapadna skupina otoka (Komandirski otoci) ostala dio teritorija Rusije, a ostali dio arhipelaga pripao je Sjedinjenim Američkim Državama.

Prahistorija[uredi - уреди]

Zbog položaja otoka, koji se protežu kao slomljeni most od Azije do Amerike, mnogi antropolozi vjeruju da su bili ruta prvih ljudskih migracija u Ameriku. Najraniji poznati dokaz ljudskog naseljavanja Amerike je mnogo dalje na jugu; rana ljudska mjesta naseljavanja na Aljasci su vjerojatno bila potopljena zbog podizanja razine vode tokom razdoblja interglacijala. Ljudi koji žive u Aleutskim otoci razvili su fine vještine u lovu, ribolovu, i izradi košara.

Aleuti iz svemira
Karta Aleutskog arhipelaga, sa označenim vulkanima

Rusko razdoblje[uredi - уреди]

Ruska carica Ane uputila je 1741. jednu malu ekspediciju pod vodstvom Vitusa Beringa, na brodu Sveti Petar u pratnji Alekseja Čirikova na brodu Sveti Petar da istraže taj dio Sjevernog Pacifika. [1]Oluja ih je razdvojila pa je Čirikov sam oplovio i otkrio nekoliko Aleutskih otoka, s druge strane Bering je uplovio u Aljaški zaljev - 20. augusta. Iz opreznosti da sigurno vrati brod i posadu, nije se upuštao u detaljno istraživanje već je iz sigurne udaljenosti oplovio jugozapadnu obalu Aljaske, Poluotok Aljasku i Aleute. [1]

Na povratku početkom novembra - Beringov brod se razbio na hridine Otoka Bering pored Kamčatke. Nakon njegove pogibije samo se nekolicina mornara uspjela dočepati Sibira i donjeti vijesti o neslućenim mogućnostima za lov na krznaše i bogatim krajevima koje su vidjeli uz Aljasku i Aleute. [1]

Nakon tog su sibirski lovci na krzna pohrlili na Komandirske otoke i malo po malo prodirali sve dalje na sjever preko Aleutskih otoka sve do Aljaske. Na taj je način - Carska Rusija stekla uporište na sjeverozapadnoj obali Sjeverne Amerike. Pa su i Aleutski otoci pripali Carskoj Rusiji, sve dok ih ona nije pod pritiskom prodala zajedno sa Aljaskom Sjedinjenim Američkim Državama - 1867.

Tokom formiranja prvih rusko-američkih kompanija dolazilo je do sporadičnih sukoba s domaćim stanovništvom (često pogubnima za slabo naoružane i brojčano znatno slabije Ruse). Kolonije su ubrzo ušle u relativno stabilno stanje na temelju suradnje, miješanih brakova, i službene politike koje su djeci iz mješovitih Aleutsko-ruskih brakova, osiguravale relativno povoljan društveni status, obrazovanje i stručno usavršavanje. [2] U okviru jedne ili dvije generacije uprava nad rusko-američkim kolonijama iz dana u dan uglavnom predana u ruke domorodaca Aljaske. Neobičajeno za trendove u kolonizaciji u kojima autohtone tehnologije bivaju zamijenjene kolonijalnim, Rusi su usvojili aleutski kajak, ili bajdarku, lovačke tehnike za morske vidre i slično. Rusi su pokrenuli javno obrazovanje, očuvanje Aleutskog jezika kroz transliteracija vjerskih i drugih tekstova u Aleutski jezik putem prihvaćanja ćirilice, cijepljenje lokalnog stanovništva protiv velikih boginja, i naučno utemeljene politike očuvanja morskih sisavaca koje su bili daleko ispred svog vremena. [2]

Oko 1760., ruski trgovac Andrian Tolstih napravio je detaljan popis stanovništva u blizini Adaka i proširio rusko državljanstvo na Aleute.

Tokom svog trećeg i posljednjeg putovanja - 1778., kapetan James Cook istraživao je istočni dio Aleutskog arhipelaga, točno odredio položaj nekih od važnijih otoka, i ispravio mnoge pogreške bivših moreplovaca.

Pravoslavno nasljeđe[uredi - уреди]

Među prvim kršćanskim misionarima koji su dolazili na Aleutske otoke bila je grupa od deset ruskih pravoslavnih monaha i popova, koji su stigli 1793. Nakon svega dvije godine, monah po imenu Herman bio je jedini preživjeli iz te grupe. Naselio se na otoku Spruce, pored otoka Kodiak i postao poznat često branio prava Aleućana protiv ruskih trgovačkih društava. On je sada poznat u pravoslavnoj crkvi kao Sveti Herman od Aljaske.

Još jedan rani kršćanski misionar Ruske pravoslavne crkve bio Otac Veniaminov koji je stigao u Unalasku - 1824. On je bio postavljen za episkopa Inokentija 1840. pa se preselio u Sitku. On je danas poznat u pravoslavnoj crkvi kao Sveti Inocent od Aljaske.

Najveće naselje u to vrijeme bilo je na otoku Unalaska. Najstarije od njih bio je Iliuliuk (zvan i Unalaska), naseljen u vremenu od 1760. - 1775., s carinarnicom i pravoslavnom crkvom.

Aleuti kao dio Sjedinjenih Američkih Država[uredi - уреди]

Nakon što je Amerika kupila Aljasku od Rusije - 1867. otvorena je prva javna škola u Unalaski 1883., izgrađena je i metodistička misija sa sirotištem, kao i baza Američke ratne mornarice i obalne straže koje su patrolirali kod otoka Pribilof. Američki kongres proširio je američko državljanstvo i na sve autohktone lokalne stanovnike 1924.

U Unalaski je 1933. izgrađena bolnica od strane Američkog ureda za indijanske poslove.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Tokom Drugog svjetskog rata, manji dio Aleutskog arhipelaga su okupirale japanske snage, kada su Attu i Kiska napadnuti kako bi se američke snage preusmjerile dalje od glavnog japanskog napada na Midway. Američka ratna mornarica, je nakon probijanja japanskih mornaričkih šifriranih poruka, znala je da je to bilo samo skretanje pažnje, i nije se puno brinula da obrani otoke. Tako su nekih 90 američkih vojnika završili kao ratni zarobljenici i odvedeni u Japan. Većina civilnog stanovništva (njih oko 800) na Aleutima i Pribilovianima, internirala je vlada Sjedinjenih Američkih Država i smjestila po logorima na Poluotoku Aljaska. Tokom ofenzive na Aleute , američke i kanadske snage su napale japanske snage i ponovno zauzele arhipelag u cjelini. Aleuti su bili i međustanica za stotine aviona koji su letjeli iz Kalifornije za Sovjetski Savez, nosivši ratni materijal kao savezničku pomoć.

Geografija[uredi - уреди]

Karta arhipelaga
Otok Unalaska

Otoci, poznati prije 1867. kao Arhipelag Catherine, obuhvaćaju pet skupina (s istoka na zapad): Fox, Otoci četiri planine, Andreanof, Rat i grupa Bliskih otoka (sa otokom Buldir koji leži na pola puta između otoka Favian i Diana, ali nije dio nijedne skupine). Smješteni su između 51° i 55° sjeverne paralele te 172°E i 163° zapadne geografske dužine. Najveći otoci u Aleutima su Attu (najdalje od kopna), te Unalaska, Umnak i Akun u Fox otocima.

Arhipelag Aleuti je prirodni nastavak Poluotoka Aljaska i proteže se isprva prema jugozapadu, ali se kod 179° otočki luk svija prema sjeverozapadu. Ova promjena smjera odgovara vulkanskom luku koji je pridonio izgradnji arhipelaga. Takvi lanci se javljuju se po Tihom oceanu oko Kurilskih otoka, japanskog arhipelaga i na Filipinima. Svi ti otočki lukovi leže na rubu vatrenog pacifičkog pojasa i povezani su sa seizmičkom aktivnosti, ali su još uvijek pogodni za život. Aleuti leže između Pacifičke i Sjevernoameričke tektonske ploče. Planinski masiv koji se proteže preko cijelog arhipelaga, prirodni je nastavak Aleutskog masiva sa Poluotoka Aljaska, pa su otoci na istoku viši, a niži na zapadu.

Velika većina otoka ima očite tragove svog vulkanskog porijekla, a tu su i brojne vulkanske kupe na sjevernoj strani masiva, od kojih su neki od njih još aktivni. Mnogi od otoka, međutim, nisu u potpunosti vulkanski, jer su sastavljeni od kristaličnih ili sedimentnih stijena, a također i od jantara i slojeva lignita. Obale su kamene, a pristup do njih je izuzetno riskantan, zbog strme obale iznad koje se odmah uzdižu visoke planine.

Vulkanski otoci dosežu visinu od 1 900 m. Vulkan Makushin (visine 1 735 m) nalazi se na otoku Unalaska, i nije vidljiv iz grada Unalaske, ali se vidi para koja se diže iz vulkana. Vulkanski otočići Bogoslof i Fire, koji leže oko 50 km zapadno od Unalaske, uzdigli su se iz mora 1796. i 1883. godine.

Klima[uredi - уреди]

Rtovi Promontory i Lutkes, sa otokom Unimak

Arhipelag ima Oceansku klimu prema Köppenovoj klasifikaciji, s umjerenim i prilično ujednačenim temperaturama i obilnim kišama. Magle su gotovo stalna pojava. Ljeti je puno hladnije nego u jugoistočnoj Aljasci (oko Sitke), ali su zime gotovo iste. Tokom zime su otoci centar zone niskog tlaka zvane Aleutska ciklona.

Srednja godišnja temperatura na Unalasku, najnaseljenijijem otoku arhipelaga, iznosi oko 3°C, budući da je januaru oko -1 °C, i oko 11 °C u augustu. Najviša i najniža temperatura zabilježena na arhipelagu je 26 °C, odnosno -15 °C. Prosječna godišnja količina oborina je oko 2 000 mm, a Unalaska, je sa oko 250 kišnih dana u godini jedno od najkišovitijih mjesta u Sjedinjenim Državama.

Flora[uredi - уреди]

Sezona rasta biljaka traje oko 135 dana, od početka maja do kraja septembra, ali je poljoprivreda ograničena na uzgoj svega nekoliko vrsta povrća. S izuzetkom nekih skromnih vrba, velika većina izvornog šumskog pokrova je posječena neumjerenom eksploatacijom. Na nekim otocima, kao što su Adak i Amaknak, postoji nekoliko crnogoričnih šumaraka iz razdoblja ruske uprave. Aleutski crnogorični šumarci, od kojih su neki stari do dvjesto godina, rijetko dosegnu visinu od 3 metra, a mnogi od njih iamju manje od 1,5 m . To je zato što su Aleuti, kao i Falklandi i drugi arhipelazi na sličnim geografskim širinama, šibani snažnim vjetrovima koji lome visoka stabla.

Većina arhipelaga pokrivena je bujnom, gustom makijom, uključujući Empetrum nigrum, Calamagrostis canadensis, trave, šaševe i mnoge cvjetajuće biljke. Postoje područja tresetišta u blizini obale. Ugrožene su endemske biljke kao npr. Polystichum aleuticum.

Fauna[uredi - уреди]

Aleuti su dom mnogih velikih kolonija morskih ptica, uključujući otok Buldir, s 21 vrste morskih ptica koje se razmnožavaju, uključujući i Beringovo morskoendemske crvenonoge Kittiwake. Veliki kolonije morskih ptica su također prisutne na Kiski, Gareloiju, Semisopochnoiju, Bogoslofu, i drugima. Otoke također posjećuju azijske ptice lutalice, uključujući i Luscinia calliope , Locustella lanceolata , i Mesophoyx intermedia. [3]

Staništa na Aleutima uglavnom su neiskvarena, ali biljni i životinjski svijet je pod utjecajem konkurencije iz unesenih vrsta, kao što su goveda, karibui i lisice. Radioaktivnost je još uvijek prisutna u okolišu nakon testiranja nuklearnog oružja na Amchitka 1971. Danas su gotovo svi Aleutski otoci zaštićeni kao parkovi prirode, od kojih su najveći; Alaska Maritime National Wildlife Refuge i Aleutian Islands Wilderness.

Stanovništvo[uredi - уреди]

Sami domoroci sebe zovu Unangan, a svijet ih zove Aleuti ili Aleućani. Aleutski jezik je jedan od dvije glavne grane Eskimsko-Aleutske jezične porodice. Ova porodica nema poznatih srodnika. Popis stanovništva iz 2000. zabilježio je populaciju od 8 162 na Aleutskim otocima, od kojih 4 283 su živjeli u glavnom naselju Unalaska.

Privreda[uredi - уреди]

Pretpostavljalo se da bi se na nižim otocima, moglo uzgojati ovce i sobova, pa se i krenulo u to, ali je danas to napušteno zbog sintetičkih vlakana koje su snizile vrijednost vune. Uzgajaju se i bizoni na otocima u blizini Sand Pointa. Tokom 1980-ih, bilo je pokušaja da se uzgajaju ljame koje su se uzgajale na Unalaski, ali je i to napušteno. Danas se otočka privreda prvenstveno bazira na ribolovu, i u manjoj mjeri na pružanju usluga garnizonu američke vojske. Krumpir je jedino povrće koje se uzgaja, a pilići se uzgajaju jedino po stajama da se zaštite od hladnoće.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 "Vitus Bering" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/61919/Vitus-Bering. pristupljeno 10. 10. 2013. 
  2. 2.0 2.1 "Russian America" (engleski). Edge Foundation, Inc. 
  3. http://www.mun.ca/serg/Buldir/buldirbirds.html