Aleksandar II (papa)

Izvor: Wikipedia
Aleksandar II.
Alexander Secundus
Papa Alexandre II.jpg
Pravo ime Anselmo da Baggio
Papinstvo počelo 30. septembar 1061.
Papinstvo završilo 21. april 1073.
Prethodnik Nikola II.
Nasljednik Grgur VII.
Rođen  ?
Milano, Sveto Rimsko Carstvo
Umro 21. april 1073.
Rim, Papinska Država
Ostali pape imena Aleksandar

Aleksandar II. (? - 21. april 1073), rođen kao Anselmo da Baggio bio je 156. papa, od 30. septembra 1061. do 21. aprila 1073. godine. Značajan je kao jedan od glavnih pobornika gregorijanske reforme i osnivač patarenskog pokreta, ali i kao prvi papa izabran u skladu s bulom In nomine Domini, odnosno od kolegija kardinala. Taj je događaj počeo produbljivati jaz sa njemačkim carskim vlastima koji će za vrijeme njegovog prijatelja i nasljednika Grgura VII eskalirati u spor o investituri.

Rani život i dolazak na mjesto pape[uredi - уреди]

Glavni članak: Izbor za papu 1061

Rodio se u Milanu. Prije nego što je postao papa bio je biskup Lucce, na kom mjestu se žestoko zalagao za iskorjenjivanje simonije i sprovođenje papskih ukaza o svećeničkom celibatu. U tom je smislu bio blizak ne samo Hildebrandu od Sovane (Grgur VII), nego i svom prethodniku Nikoli II, koji je donio bulu In nomine domini. Nakon što je 27. jula 1061. Nikola umro, Hildebrand je organizirao izbor za papu, prvi u skladu s Nikolinom bulom. Oni je održan 30. septembra, kada je šest kardinala - kojima su podršku pružao vojvoda Gottfried III od Donje Lotaringije i normanski vojvoda Robert Guiscard - izabrali upravo Anselma za papu. On je sljedeći dan okrunjen i uzeo ime "Aleksandar II".

Sam početak pontifikata je obilježio sukob, prije svega s protivnicima gregorijanske reforme, odnosno koalicijom koju su stvorili rimski plemići i lombardijski biskupi, a na čijem je čelu bio Guibert, kraljevski kancelar Italije. Ona je iskoristila činjenicu da Hildebrand i reformisti nisu tražili dotada uobičajeni pristanak i blagoslov njemačkih carskih vlasti, te su na svoju stranu privremeno stavili caricu majku Agnes od Poitoua, koja je zbog malodobnosti sina Heinricha IV služila kao regent. 28. oktobra 1061. u Baselu organizirala crkveni sinod na kome je za novog papu izabran biskup Parme Pietro Cedalus, koji je uzeo ime Honorije II. On je kao antipapa zajedno sa svojim pristašama marširao na Rim, na čijim prilazima je u kraćem okršaju porazio Aleksandrove pristaše te zauzeo Baziliku svetog Petra 14. aprila 1062. Dalji je, sukob, međutim, zaustavilo posredovanje vojvode Gottfrieda koji je i papu i antipapu nagovorio da se povuku u svoje matične biskupije i tamo čekaju konačnu presudu Agnes. U međuvremenu je u Njemačkoj došlo do puča kojim je nadbiskup Anno II od Kölna preuzeo de facto vlast od Agnes; nastojeći staviti papu na svoju stranu, Anno je u oktobru 1062. sazvao crkveni sinod u Augsburgu; odatle je u Rim poslan biskup Burchard II od Halberstadta kako bi presudio u sporu. Burchard je oslobodio Aleksandra svih optužbi i potvrdio ga kao legitimnog papu. Honorije je, međutim, ponovno došao u Rim u zauzeo Castel Sant'Angelo sve dok 1063. nije istjeran natrag u Parmu. Tek nakon što je na sinodu u Mantovi 31. maja 1064. Honorije anatemiziran, Aleksandar je mogao preuzeti mjesto pape.

Pontifikat[uredi - уреди]

Aleksandrov je pontifikat najviše označio nastavak politike njegovih prethodnika u smjeru nametanja vlasti pape nad Crkvom, ali također i papskog autoriteta u svjetovnim, odnosno političkim pitanjima. Jedan od najpoznatijih primjera se zbio 1066. kada je u Rim došlo izaslanstvo normandijskog vojvode Guillaumea (Vilim) kako bi dobilo podršku za Guillaumeovo preuzimanje engleske krune. Aleksandar II je u potpunosti prihvatio Guillaumeove argumente o tome da je jedini zakoniti nasljednik Engleske te normanskim izaslanicima poklonio papski prsten te izdao edikt kojim engleskim svećenicima nalaže da prihvate Guillaumea kao legitimnog kralja. Smatra se kako je taj papin potez značajno olakšao normansko osvajanje Engleske nakon pobjede u bitci kod Hastingsa.

Aleksandar je spremnost da nameće svoj autoritet iskazao i prema mladom caru Heinrichu IV. Kada je 1069. Heinrich iskazao namjeru da se rastane od supruge Berte Savojske, svojim je biskupima naložio da ponište brak. Oni se, međutim, nisu usudili učiniti ništa bez papskog blagoslova. Aleksandar je caru poslao Petra Damjana koji je brak proglasio valjanim, a nakon čega se Heinrich pomirio s time da će s Bertom ostati u braku.

Sljedeći, mnogo ozbiljniji sukob s carem je, izbio oko imenovanja novog milanskog nadbiskupa 1070. godine. Za razliku od cara, koji je podržavao Gotofredoa da Castiglionea, Aleksandar je podržao i nadbiskupom imenovao mladog Attonea, iza koga je stajao patarenski vođa Erlembard. U gradu su izbili sukobi između dviju suprotstavljenih frakcija, u kojima je Erlembard poginuo, a Attone pobjegao papi u Rim. Heinrich je na 1073. godine pristao papin izbor nastojeći dobiti podršku za gušenje ustanka u Saksoniji, ali se taj sukob nastavio nakon Aleksandrove smrti i dolaska Hildebranda na mjesto novog pape.