Aleksandar Đorđević (košarkaš)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Aleksandar Đorđević
Rođenje(1967-08-26)26. 8. 1967.
Beograd

Aleksandar „Saša“ Đorđević (Beograd, 26. avgust 1967) je selektor košarkaške reprezentacije Srbije i bivši srpski i jugoslovenski košarkaš. U svojoj karijeri igrao je za Partizan, Olimpiju Milano, Fortitudo, Portland Trail Blazerserse, Barselonu, Real Madrid i Skavolini. Osvojio je 2 prvenstva Jugoslavije (1987. i 1992), 2 kupa Jugoslavije (1989. i 1992), 3 prvenstva Španije (1997, 1999 i 2000), 3 Kupa Radivoja Koraća (1989, 1993. i 1999) i Kup evropskih šampiona 1992.

Odigrao je 108 utakmica u dresu reprezentacije Jugoslavije, sa kojom je osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama 1996, zlato sa Svetskog prvenstva 1998, zlata s Evropskih prvenstava 1991, 1995. i 1997, kao i bronzu 1987. godine.

Đorđević se pamti po svojim trojkama u poslednjoj sekundi u finalu Kupa evropskih šampiona 1992. (za Partizan) i na utakmici protiv Hrvatske (za reprezentaciju Jugoslavije) na Evropskom prvenstvu 1997. Godine 2008. ULEB ga je izabrao među 50 ljudi koji su najzaslužniji za razvoj košarke u Evropi.[1]

Igračku karijeru je završio 3. jula 2005. godine, ubrzo se otisnuo u trenerske vode i bio je šef stručnog štaba italijanskog prvoligaša Armani Džins Milano. Jedan je od jugoslovenskih ambasadora dobre volje i osnivač humanitarne organizacije „Grupe 7“.

Karijera[uredi | uredi kod]

Olimpijski zapisi
Košarka
Olimpijske igre
Srebro 1996. Atlanta Jugoslavija
Svetska prvenstva
Zlato 1998. Grčka Jugoslavija
Evropska prvenstva
Bronza 1987. Grčka Jugoslavija
Zlato 1991. Italija Jugoslavija
Zlato 1995. Grčka Jugoslavija
Zlato 1997. Španija Jugoslavija

Počeci[uredi | uredi kod]

Aleksandar Đorđević je košarku počeo da trenira 1977. u Crvenoj zvezdi, a prvi trener mu je bio Božidar Maljković. Njih dvojica su posle 10 meseci zajedno prešli u KK Radnički, ali se Đorđević vratio u Crvenu zvezdu pošto je Radnički ostao bez dvorane za treninge. Posle dve nedelje u Crvenoj zvezdi, njeni treneri su ga proglasili netalentovanim.[2]

Igračka karijera[uredi | uredi kod]

Partizan (1983-1992)[uredi | uredi kod]

Na nagovor Vlade Dragutinovića i svoga oca, 1983. godine je prešao u KK Partizan, za koji su tada igrali slavni igrači poput Nebojše Zorkića, Željka Obradovića, Milenka Savovića, Gorana Grbovića i Danka Cvjetičanina, a trener je bio Borislav Džaković. Đorđević je u debitantskoj sezoni sa Partizanom zauzeo 7. mesto.

U sezoni 1984/1985 novi trener Partizana Zoran Slavnić je Đorđevića sa 17 godina uvrstio u prvi tim. U neizvesnoj utakmici Partizana i vicešampiona Crvene zvezde te sezone, Slavnić je dva minuta pred kraj utakmice uveo Đorđevića u igru, čijom je trojkom odlučena utakmica. Partizan je tu sezonu završio na 5. mestu.

Ni u novoj sezoni sa novim trenerom Vladislavom Lučićem Partizan nije mogao dalje od polufinala plej-ofa u kom ga je zaustavila moćna Cibona 2:1. Đorđević je sa juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu 1986. u Gmnundenu (Austrija). Selektor juniorske reprezentacije bio je Svetislav Pešić, a u timu su se našli i Vlade Divac, Toni Kukoč, Dino Rađa, Luka Pavićević, Nebojša Ilić, Teoman Alibegović i Slaviša Koprivica.

U Partizan su tog leta dovedeni Vlade Divac, Žarko Paspalj, Ivo Nakić, a za prvog trenera je postavljen Duško Vujošević. Partizan je uspeo da osvoji titulu savladavši u finalu Crvenu zvezdu. Iste godine je sa seniorskom reprezentacijom Jugoslavije učestvovao na Evropsko prvenstvo u košarci 1987. u Atini. Prvobitno je selektor Krešimir Ćosić pozvao Nebojšu Ilića, ali on nije imao pasoš, pa nije mogao da putuje. Zbog toga se Košarkaški savez Jugoslavije odlučio da pozove Đorđevića, koji je ranije na startu priprema otpao zbog bolesti. Jugoslavija je tom prvenstvu iznenađujuđe poražena u polufinalu od domaćina Grčke, pa se morala zadovoljiti utakmicom za treće mesto protiv Italije. I kada je izgledalo je da će Jugoslavija ostati i bez bronzane medalje, selektor Krešimir Ćosić je u igru uveo Đorđevića i Jugoslavija je osvojila medalju.[3] Đorđević je nekoliko nedelja kasnije sa juniorskom reprezentacijom osvojio i Svetsko prvenstvo u Bormiju.

Sledeće sezone, Partizan je u Kup evropskih šampiona stigao do fajnal-fora u belgijskom Ganu, ali je izgubio u polufinalu od Makabija. U domaćem prvenstvu sledeće četiri godine dominirala je Jugoplastika sa Kukočem i Rađom. Partizan je na domaćoj sceni uspeo da osvoji nacionalni kup 1989, a na evropskoj Kup Radivoja Koraća iste te godine. Partizan su tog leta napustili Divac i trener Vujošević.

Tokom 1990. Đorđević je bio na probi u Boston Seltiksima, ali ugovor nije sklopljen, pa je ostao u Partizanu.

Đorđević se u reprezentaciju vratio 1991. za Evropsko prvenstvo u Rimu na kom je Jugoslavija bez Jureta Zdovca osvojila zlatnu medalju.

Sa novim mladim trenerom Željkom Obradovićem i Aleksandrom Đorđevićem kao prevodnikom novog mladog tima čiji je prosek godina bio 21,7[4], Partizan je osvojio prvenstvo i kup okrnjene Jugoslavije i Kup evropskih šampiona 1992. na fajnal-foru u Istambulu. Zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, Partizan je sve utakmice, osim čevrtfinala protiv italijanskog Knora, morala igrati na neutralnom terenu u španskom gradiću Fuenlabrada kod Barselone. U finalu protiv španskog Huventuda, na 8 sekundi do kraja utakmice i pri vođstvu španskog tima 70:68 Đorđević je pretrčao ceo teren i pogodio šut za tri poena i doneo Partizanu prvu i jedinu titulu prvaka Evrope.[5]

Zbog sankcija uvedenih Saveznoj Republici Jugoslaviji, njenoj košarkaškoj reprezentaciji nije bilo dozvoljeno da učestvuje na međunarodnim takmičenjima (Olimpijskim igrama 1992. u Barseloni, Evropskom prvenstvu 1993. u Nemačkoj i Svetskom prvenstvu 1994. u Kanadi).

Olimpija Milano (1992-1994)[uredi | uredi kod]

Posle 9 godina provedenih u Partizanu, novi klub Aleksandra Đorđevića bila je Olimpija Milano (tada Filips). Sa Olimpijom Đorđević je osvojio još jedan Kup Radivoja Koraća, dok je u italijanskom prvenstvu dva puta bio zaustavljen u četvrtfinalu plej-ofa.

Fortitudo Bolonja (1994-1996)[uredi | uredi kod]

Posle Olimpije, novi Đorđevićev klub je bio Fortitudo Bolonja (tada je nosio imena Filodoro i Timsistem).

Posle ukidanja sankcija SRJ, prvo takmičenje na kom je učestvovala reprezentacija Jugoslavije bilo je Evropsko prvenstvo u košarci 1995. u Atini. Đorđević je do finala ubaciovao prosečno desetak poena po utakmici, ali je zablistao u finalu protiv Litvanije, kada je postigao 41 poen uz 9 trojki iz 12 pokušaja. Na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti, Đorđević je bio deo ekipe Jugoslavije koja je osvojila srebrnu medalju, nakon poraza od Amerikanaca.

Godinu dana pre njegovog isteka, po dolasku novog generalnog menadžera kluba, Đorđević i Fortitudo su raskinuli ugovor, uz uslov da Đorđević da ne može da igra za neki klub iz Italije.

Portland Trail Blazersi (1996-1997)[uredi | uredi kod]

Posle Olimpijskih igara u Atlanti, Leni Vilkins, selektor američke reprezentacije i trener Atlanta Houksa je bio zainteresovan da dovede Đorđevića u svoj tim. Ipak, Đorđević je prihvatio ponudu Portland Trail Blazersa za minimalnu platu u NBA od 247.000 dolara. U Portlandu je, suprotno svojim očekivanjima, bio zadužen za odbrambene zadatke, pa se Đorđević, nakon 8 odigranih utakmica i 61 minut u NBA, vratio u Evropu, ovaj put u špansku Barselonu.[6]

Barselona (1997-1999)[uredi | uredi kod]

Povratak u Evropu je pozitivno uticao na Đorđevićevu igru.[6] Đorđević je sa Barselonom te sezone osvojio prvenstvo Španije, pobedom u finalnoj seriji plej-ofa nad Real Madridom 3:2.

Sledeće Evropsko prvenstvo u košarci se igralo upravo u Barseloni, a zbog izostanaka Divca i Paspalja, za kapitena je izabran Đorđević. U meču protiv Hrvatske, prvom nakon raspada Jugoslavije, Đorđević je ponovio šut iz Istambula 1992. i doneo Jugoslaviji pobedu 64:62.[7] Jugoslavija je odbranila zlatnu medalju pobedom nad u finalu nad Italijom 61:49, dok je Đorđević proglašen za najkorisnijeg igrača.

Kruna njegovih dobrih igara te sezone je bio izbor u tim Zapada za evropsku Ol-star utakmicu održanoj u Tel Avivu 30. decembra 1997. Đorđević je u porazu Zapada od Istoka 129:107 bio najefikasniji igrač sa 23 poena, dok je u takmičenju u šutiranju trojki osvojio prvo mesto.[8]

U susretu protiv Real Madrida, Đorđević je povredio meniskus, pa nije bio spreman za početak Svetskog prvenstva 1998., a za reprezentaciju nisu igrali ni Divac ni Danilović, pa podmlađenoj reprezentaciji Jugoslavije nisu davane velike šanse za osvajanje medalje. Đorđevića je na mestu prvog plejmejkera menjao Saša Obradović. U četvrtfinalu sa Argentinom, u kom se Jugoslavija dugo mučila, Đorđević je uneo preokret. Jugoslavija je u polufinalu savladala domaćina Grčku i Rusiju u finalu i osvojila prvo mesto.

U svojoj poslednjoj sezoni u Barseloni Đorđević je osvojio još jedno prvenstvo Španije, ovaj put protiv Kahe San Fernando, i Kup Radivoja Koraća. Zbog povrede Đorđević je propustio Evropsko prvenstvo u košarci 1999. u Francuskoj.

Real Madrid (1999-2002)[uredi | uredi kod]

Aleksandar Đorđević je svoju karijeru nastavio u Barseloninom najvećem rivalu, Real Madridu. Đorđević je predvodio Real do pobede u finalnoj seriji nad favorizovanom Barselonom. Zbog porodičnih razloga otkazao je svoj nastup za reprezentaciju Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000.

Predvođena Pauom Gasolom, Barselona se sledeće sezone revanširala Real Madridu, savladavši ga i u finalu plej ofa ACB lige i u finalu Kupa kralja.

Skavolini Pezaro (2003-2005) i Olimpija Milano (2005)[uredi | uredi kod]

Posle godinu dana pauze, novi Đorđevićev klub bio je Skavolini iz Pezara. Sa Skavolinijem Đorđević je stigao do finala Kupa Italije, u kom je poražen od tih godina neprikosnovenog Benetona, čevrtog mesta u ligaškom delu sezone i polufinala plej-ofa, u kom je poražen od kasnijeg šampiona Montepaskija. Napustio je Skavolini krajem 2004. posle velike svađe sa upravom.[9]

Đorđević se 25. februara 2005. vratio u Olimpiju (sada Armani Džins). Armani je stigao do finala plej-ofa italijanske lige, a Đorđević je doneo pobedu Armaniju u majstorici protiv Benetona. Armani je u finalnoj seriji izgubio od Klimamija 3:1, pogodtkom Rubena Daglasa uz zvuk sirene u četvrtoj utakmici.

Oproštajna utakmica i trenerska karijera[uredi | uredi kod]

Đorđević se zvanično oprostio od aktivnog igranja košarke 3. jula 2005. u Hali Pionir. U revijalnoj utakmici je učestvovalo 50 aktivnih i bivših košarkaša, nekadašnji Đorđevićevi saigrači i rivali. Prihod od utakmice je išao Unicefovoj kampanji „Škola bez nasilja“, čiji je Đorđević promoter.[10]

Dana 25. januara 2006. Đorđević je izabran za trenera svog bivšeg kluba Armani Džins (Olimpija Milano). Na tom položaju je ostao do kraja sezone 2006/2007.

Ostale aktivnosti[uredi | uredi kod]

Sa Vladetom Divcem, Žarkom Paspaljom, Zoranom Savićem, Predragom Danilovićem, Dejanom Bodirogom i Željkom Rebračom, Đorđević je osnivač humanitarne organizacije Grupa 7.

Đorđević je nacionalni ambasador Unicefa u Srbiji, zajedno sa Emirom Kusturicom, Anom Ivanović i Jelenom Janković, i promoter Unicefove akcije „Škola bez nasilja“.[11]

Imao je kratko pojavljivanje u filmu Ljubiše SamardžićaNebeska udica“. Sada je predsednik upravnog odbora Beogradskog maratona.

Nekoliko sezona bio je stručni suradnik i sukomentator Eurosporta na utakmicama Eurokupa.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. (en)ULEB.com: 50 Greatest contributors list
  2. Večernje novosti: Hvala, Sale![mrtav link]
  3. Zoran Radović: „Ćosić – najbolji čovek na svetu!“
  4. „KKPartizan.co.yu”. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-16. Pristupljeno 2008-10-15. 
  5. Đorđevićeva trojka protiv Huventuda
  6. 6,0 6,1 Thomsen, Ian (3. 02. 1997). „NBA Missed Out on Serbian Star”. International Herald Tribune. Arhivirano iz originala na datum 2005-10-26. Pristupljeno 23. 08. 2008. 
  7. Đorđevićeva trojka protiv Hrvatske
  8. (en) FIBA Europe: Eurostars 1997 - Tel Aviv
  9. „Glas javnosti: Saša Đorđević napustio Pezaro”. Arhivirano iz originala na datum 2008-10-18. Pristupljeno 2008-10-15. 
  10. „Danas: Samo da suza ne bude”. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-23. Pristupljeno 2008-10-15. 
  11. (en) UNICEF Serbia Arhivirano 2008-08-21 na Wayback Machine-u

Vanjske veze[uredi | uredi kod]