Kampanja al-Anfal
Za suru Kurana, vidite članak al-Anfal.Kampanja al-Anfal (arapski حملة الأنفال), znana i kao Operacija Anfal, bila je vojna kampanja protiv Kurda Iračkog Kurdistana od 1986. do 1989. koju je vodio režim Sadama Huseina pod zapovjedništvom Ali-Hasana al-Madžida.[1] Kurdski narod, koji se osjećao potlačenim tokom Huseinovog režima, tokom Iračko-iranskog rata stao je na stranu Teherana, tako da je kampanja al-Anfal bila svojevrsna kazna Bagdada. Sama riječ "Anfal" znači plijen. Uništene su hiljade kurdskih sela, uključivši zračna bombardiranja i prisilnu deportaciju, a korišteno je i kemijsko oružje: sumporni iperit, sarin, VX i tabun. Operacija al-Anfal je bila dijelom šire kampanje iračkog kemijskog ratovanja protiv Irana i Kurda, a njena kulminacija nastupila je 1988. kada je potpuno opustošen grad Halabžda. Osuda međunarodne zajednice je izostala prvenstveno zbog uloge Sjedinjenih Država i saveznika koji su Sadamovom režimu pružali diplomatsku podršku i snabdijevali ga kemijskim oružjem. Štoviše, Washington je zauzeo službeni stav da je za napad na Halabždu zapravo odgovoran Iran. Godinama kasnije, kampanja al-Anfal je pak postala jedan od argumenata za američku invaziju na Irak. U decembru 2005., sud u Haagu pravomoćnom presudom utvrdio je da je ta kampanja bila čin genocida.[2] To je zasad jedini genocid u historiji izvršen kemijskim oružjem. Broj ubijenih je neutvrđen, no brojke sežu od najmanje 50.000[3][4] do najviše 200.000 žrtava.[5]
Tok događaja[uredi | uredi kod]
Kao nearapska etnička manjina, Kurdi su u 20. vijeku imali zategnute odnose s Irakom koji je vodio panarapsku politiku i arabizaciju sjevera zemlje. Tokom Iračko-iranskog rata, Kurdi su se okrenuli suradnji sa Iranom.
Tokom rata 1983., strateški pogranični garnizon Hadži Omran pao je pod iransku kontrolu. Kurdska demokratska stranka (KDP) aktivno je služila kao vodič iranskim vojnicima za tu akciju. Irak je potom kaznio neke Kurde u tom području masovnim ubijanjem. Iako je Patriotska unija Kurdistana (PUK) isprva radila sa iračkom vladom i borila se protiv Irana, s vremenom je i ona počela surađivati sa iranskim vlastima.[6] Pošto je irački Kurdistan bio gotovo blokiran, stanovnici su se okrenuli iranskim izvorima. Naywshirwan Mustafa Amin, zamjenski zapovjednik PUK-a, izjavio je: "Nije bilo puta kojim bi hrana i namirnice mogla stići do nas... Iran je bio naš prozor prema svijetu". Do augusta 1986., PUK i iranska vlada su dogovorili ekonomsku, političku i vojnu suradnju kako bi se zajedno borili protiv Iraka dok god se Husein ne svrgne s vlasti.[6]
Godine 1987., al-Madžid je naredio uništavanje svih kurdskih sela u dolini Erbil, koje se smatralo uporištem kurdske pobune. Kuće su uništavane buldožerima i dinamitima, električne žice su trgane sa stupova. Nakon inspekcije, ako je još ostalo kuća koje nisu sravnjene sa zemljom, zapovjednik i njegova divizija bi se vratili da završe posao. Nakon toga, zabranjene su bilo kakve farmerske aktivnosti na uništenim područjima.[7]
PUK je žiteljima dolina Džafati i Šarbazar davalo smjernice u slučaju kemijskog napada. Dana 16. 4. 1987. ubijeno je najmanje 225 ljudi u dolini Balisan nakon prvog napada iračkih snaga kemijskim oružjem: 24 smrti je zabilježeno u Balisanu; 103 u Šeik Vasanu (među njima 33 djece ispod 4 godine, 28 između 5 i 14 godina te devet staraca); devet smrti u bolnici Ranija; četvero smrti u bolnici Erbil; između 64 i 142 smrti u centru Amn i druge.[7]
Dana 27. 5. dogodio se drugi napad kemijskim oružjem, ovog puta na grad Čoman uz granicu sa Iranom. Preživjeli svjedok svjedoči kako je ljudima nakon napada krvarilo iz noseva a imali su opekline po koži. Kada su poslali neke ljude u susjedna sela po svježu vodu, tamošnji žitelji su se ponašali odbojno prema njima iz straha da su kemikalije zarazne. Ipak, neki hrabri pojedinci su im donijeli namirnice. Također, nakon par dana su morali nositi krpe preko lice jer ih je boljela sunčeva svjetlost.[7]
Godine 1987. iračka vojska uništila je najmanje 703 kurdska sela uz pomoć buldožera i eksploziva. Kao posljedica, ruralna područja kurdskih snaga fizički su odsječena od ostatka zemlje. Nekim seljacima je otplaćena odšteta te su raseljeni prema jugu Iraka. U tom razdoblju, brojni Kurdi su strijeljani zbog toga što su bili članovi "iranske sabotaže" ili "agenti Irana".[7]
Prema osobnoj direktivi al-Majida iz 3. 6. 1987., "zabranjuju se sve namirnice ili osobe ili strojevi na putu prema selima koja su zabranjena zbog sigurnosnih razloga." Također se oružanim sngama daje zapovijed ubiti "sva ljudska bića i životinje u naseljima koja su zabranjena." Time se nametnula kolektivna kazna zbog suradnje bilo koga sa "izdajicama Iraka".[7]
Godina 1988. bila je vrhunac zločina, kada se dogodio najpoznatiji napad kemijskim oružjem, na grad Halabdžu, naselje od 80.000 ljudi. Četverododnevni napad započeo je 16. 3. ujutro. Iranska vojska smjestila se u gradu. Tog dana, iračka vojska bombardirala je Halabdžu prvo konvencionalnim oružjem a potom kemijskim, poglavito iperitom, sarinom i tabunom. Napad je prema procjenama ubio 5000 ljudi, dok je oko 10.000 ozljeđeno. Preživjeli su se desetljećima borili s rakom, deformacijama i neplodnosti. Ostali napadnuti gradovi te godine bili su Takijeh, Balagdžir, Goktapa, Wara, Balisan, Hiran, Šeik Wasan i Bileh.
Također je izvršena arabizacija nekih dijelova Iraka, pogotovo oko gradova kao što su Kirkuk koji leže na vrijednim izvorima nafte. Arapi su dobivali jeftine kuće u Kirkuku kako bi se preselili u njega, a Kurdi su raseljeni prema jugu države.
Statistike[uredi | uredi kod]
- Ubijeno najmanje 50.000 civila, uključujući žene i djecu.
- Uništeno otprilike 4000 od 4655 kurdskih sela u iračkom Kurdistanu.[8] Između 1987. i 1988., 250 gradova i sela je izloženo kemijskim oružjem.
- Uništeno 1754 škola, 270 bolnica, 2450 džamija, 27 crkava.[9]
- Izbrisano gotovo 90 % kurdskih sela u napadnutim područjima[10]
Suđenja[uredi | uredi kod]
Neki smatraju da su zločini protiv Kurda dosegli razinu genocida.[11][12] Nakon rata u Iraku, u augustu 2006. započeto je suđenje Sadamu Huseinu i šestero bivših iračkih političara za kampanju al-Anfal. Husein je bio izravno optužen za genocid. Dana 30. 12. 2006. on je obješen zbog pokolja u Dudžailu, prije donošenja presude za al-Anfal.
Dana 23. 6. 2007., Ali-Hasan al-Madžid (znan kao "kemijski Ali"), Sultan Hašem Ahmed i Husein Rašid Muhamed proglašeni su krivima za genocid. Al-Madžid osuđen je na smrt vješanjem.[13][14] Farhan Mutlak al-Džuburi osuđen je na 10, a Saber Abdel Aziz al-Duri na 15 godina zatvora.[15]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Hussein refuses to enter plea in genocide trial CNN 2006-08-21. Preuzeto 17. 8. 2010.
- ↑ Killing of Iraq Kurds 'genocide' BBC News, 23. 12. 2005. Preuzeto 17. 8. 2010.
- ↑ List of Saddam's Crimes Is Long, ABC News, 30. 12. 2006. Preuzeto 16. 7. 2010.
- ↑ Edward Wong Hussein Charged With Genocide in 50,000 Deaths The New York Times. 5. 4. 2006. Preuzeto 17. 8. 2010.
- ↑ „Death tolls - Kurdistan (1980s, 1990s)”. Twentieth Century Atlas. Pristupljeno 22. 6. 2012.
- ↑ 6,0 6,1 „Ba'athis and Kurds”. Human Rights Watch. 1993. Pristupljeno 18. 8. 2010.
- ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 „Prelude to Anfal”. Human Rights Watch. 1993. Pristupljeno 18. 8. 2010.
- ↑ Michael Rubin, Are Kurds a pariah minority? Social Research, Spring, 2003. Preuzeto 17. 8. 2010.
- ↑ List of the churches been demolished by Saddam Hussein's regime Arhivirano 2007-07-03 na Wayback Machine-u Preuzeto 17. 8. 2010.
- ↑ The Crimes of Saddam Hussein - 1988 The Anfal Campaign PBS Frontline. Preuzeto 17. 8. 2010.
- ↑ Judith Miller (3. 1. 1993). „Iraq Accused: A Case of Genocide”. New York Times. Pristupljeno 22. 6. 2012.
- ↑ „Iraq’s Crime Of Genocide: The Anfal Campaign against the Kurds”. Human Rights Watch. 1. 5. 1994. Arhivirano iz originala na datum 2013-03-06. Pristupljeno 22. 6. 2012.
- ↑ „'Chemical Ali' executed in Iraq after Halabja ruling”. BBC News. 25. 01. 2010.. Pristupljeno 17. 8. 2010.
- ↑ „Iraq's 'Chemical Ali' gets 4th death sentence”. Washington Post. 17. 01. 2010.. Pristupljeno 17. 8. 2010.
- ↑ „'Chemical Ali' sentenced to death over Halabja poison gas attack”. Guardian. 17. 8. 2010.. Pristupljeno 17. 8. 2010.
