Ainu

Izvor: Wikipedia

Ainu (izgovara se /ˈajnu/, "eye-noo", アイヌ / aynu) su etnička grupa koja predstavlja domoroce otoka Hokkaido, koji se nalazi sjeverno od Honshua u Japanu, Kurilskih otoka, većeg dijela Sahalina, kao i najjužnije trećine poluotoka Kamčatka. Riječ "ainu" znači "čovjek" (pogotovo ako se suprotstavi riječi "kamuy," božansko biće) na Ainu jeziku; Emishi, Ezo ili Yezo (蝦夷) su japanski izrazi; a Utari, ウタリ, (što znači "drug" na Ainu) je izraz koji danas preferiraju neki od članova te zajednice. Vjeruje se da danas ima preko 150.000 Ainua, međutim njihov točan broj nije poznat jer mnogi Ainui kriju svoje porijeklo ili ga uopće nisu svjesni, najčešće zbog toga što su ih roditelji htjeli zaštititi od rasizma.

Porijeklo[uredi - уреди]

Porijeklo Ainua nije jasno.

U Japanu su dugo vremena dominirali stavovi koji su Ainue opisivali kao rasu "plemenitih divljaka", odnosno ponosnu ali samoizoliranu kulturu lovaca-sakupljača. Taj mit je postao omiljeni argument u svrhu opravdavanja japanskog otimanja Ainu zemlje. U stvari, Ainu su bili zemljoradnici od samih početaka Nove ere.[1]

Rasa[uredi - уреди]

Punokrvni Ainui su uglavnom bijele kože

Sjevernoamerička veza[uredi - уреди]

Krajem 20. vijeka su se javile mnoge špekulacije o tome da bi Ainu mogli biti jedni od prvih grupa koje su naselile Sjevernu Ameriku. Ova teorija se uglavnom temelji na kosturima kao i tragovima kulture među mnogim plemenima koja žive u zapadnom dijelu Sjeverne Amerike i nekim dijelovima Latinske Amerike. Drži se sasvim mogu ima da je Sjeverna Amerika imala nekoliko različitih etničkih grupa među svojim prvim doseljenicima - odnosno da su Ainu bili jedni od njih, možda čak i prvi. Najpoznatiji dokaz u prilog ovoj tvrdnji je Kennewički čovjek.

Proučavanje genetske mape od strane Cavalli-Sforze je pokazalo matricu genetske ekspanzije iz oblasti oko Japanskog mora prema ostatku istočne Azije i američkom kontinentu. Ovo se smatra trećim najvećim genetskim pokretom u istočnoj Aziji (nakon "Velike ekspanzije" s afričkog kontinenta, te druge ekspanzije iz oblasti sjevernog Sibira), što bi je uskladilo sa saznanjima vezanim uz rani period Jomon.[2]

Historija[uredi - уреди]

Na samom početku, kontakti između Ainua i Japanaca su bili prijateljski i obje strane su se smatrale ravnopravnim u trgovini. Međutim, s vremenom su Japanci počeli dominirati tim odnosom, i uskoro su sagrađena velika naselja na rubovima teritorije Ainua. Kako su se Japanci pomjerali na sjever i preuzimali njihovu zradicionalno zemlju, Ainu su se često povlačili bez ikakvog otpora, iako je ponekad bilo i kraćih ratova kao 1457, 1669 i 1789. godine, koje su Ainu izgubili. Japanska politika je postala koncentrirana na asimilaciju Ainua u periodu Meiji, pa je Ainuima zabranjeno korištenje vlastitog jezika, a tjerani su na bavljenje zemljoradnjom na za to posebno određenom vladinom zemljištu. Ainu su također bili korišteni kao poluropska radna snaga od strane japanske ribarske industrije. Otok Hokkaido je bio poznat kao Ezo iliEzo-chi za vrijeme perioda Edo. Za vrijeme Meiji revolucije promijenjeno mu je ime u Hokkaido kao dio napora da se japanski nacionalni duh "ujedini" pod vodstvom Cara, te tako uklone svi lokalni identiteti i autonomija različitih japanskih regija.

Prije toga su Ainuima upravljali po trojica nasljednih poglavica u svakom selu, a zemlja je bila podijeljena u tri oblasti: Saru, Usu i Ishikari, nad kojima je kontrolu držao Saru, iako odnosi između stanovnika nisu bili bliski, a miješani brakovi izbjegavani. Poglavice nisu imale sudskih ovlasti; o sudbini zločinaca se odlučivalo na skupštinama svih seljana. Nije bilo smrtne ni zatvorske kazne, a kao krajnja kazna se upotrebljavalo premlaćivanje, osim u slučaju ubojstva, kada bi se počinitelju odrezali nos, uši i pete. Miješani brakovi između Japanaca i Ainua nisu bili rijetkost, a pogotovo u Sambutsu na istočnoj obali se mogu pronaći mnoga djeca koja potječu iz tih veza.

Ainu su tako postali japanski građani i predmetom japanskih zakona (iako je u tom dobu jedan Ainu pred sudom uspio oboriti optužbu za ubojstvo, dokazavši da se kao ne-Japanca takvi zakoni na njega ne odnose).

Danas mnogi Ainu preziru izraz Ainu i više vole da se nazivaju Utari (drug na Ainu jeziku). Oba naziva se koriste u službenim dokumentima.

Geografija[uredi - уреди]

Iz historijskih razloga (od kojih je glavni rusko-japanski rat), skoro svi Ainui danas žive u Japanu.

Međutim, mali broj Ainua danas živi na Sahalinu, većinom potomci sahalinskih Ainua koji su prvo bili protjerani, a potom vraćeni. Također postoji Ainu manjina na najjužnijem dijelu poluotoka Kamčatka i na Kurilskim otocima. Međutim, Ainu koji mogu govoriti Ainu jezikom danas žive isključivo u Japanu. Uglavnom su koncentrirani na južnim i istočnim obala otoka Hokkaido.

Zahvaljujući miješanim brakovima s Japancima te stalnoj asimilaciji u dominantnu kulturu, danas ima malo pravih Ainu naselja. Mnoga "autentična Ainu sela" koja se reklamiraju na Hokkaidu su čiste turističke atrakcije.

Kultura[uredi - уреди]

Tradicionalna Ainu kultura se prilično razlikuje od japanske kulture.

Muškarci se nakon određenog doba prestaju brijati te puštaju duge brade i brkove. I muškarci i žene režu kose sa strane do razine ramena, ali straga je režu u obliku polukruga. Za boju se koristila čađa na zdjeli obješenoj iznad goruće brezovine.

Njihova tradicionalna odjeća se pravi od brijestove kore. Ima duge rukave koji dosežu sve do stopala, obmotana je oko tijela, i vezana pojasom od istog materijala. Žene nose donje rublje od japanskih tkanina. Zimi se nose životinjske kože, s čarapama od jelenje kože i čizmama napravljenim od pseće ili lososove kože. Oba spola vole naušnice, za koje se tvrdi da se u prošlosti pravila od vinove loze, isto kao i ogrlice zvane tamasay, koje njihove žene jako vole.

Njihova tradicionalna kuhinja se sastoji od mesa medvjeda, lisice, vuka, jazavca, vola ili konja, as isto kao i ribe, ptica, prosa, povraća, bilja i korjenja. Nikada ne jedu sirovo meso ili ribu, nego ga uvijek kuhaju ili peku.

Njihova tradicionalna staništa su kolibe obložene trskom, bez ikakvih soba i sa ognjištem u sredini. Nema dimnjaka nego jedino rupa u uglu krova; postoji jedan prozor na istočnoj strani te dva vrata. Kuća seoskog poglavara služi za skupštine kada se za to ukaže potreba. Umjesto stolica, Ainui sjede na podu pokrivenom s dva sloja pokrivača, jednim od rogoza, drugim od božura; kreveti su im od dasaka , madrace vješaju između motki a koriste kožu kao pokrivače.

Muškarci koriste štapiće za jelo; žene koriste drvene žlice. Ainu kuhinja se ne konzumira van Ainu zajednca; postoji samo nekoliko Ainu restorana u Japanu, uglavnom u Tokyu i na Hokkaidu.

Religija[uredi - уреди]

Ainu su sljedbenici animizma, odnosno vjeruju da sve prirodne stvari unuatar sebe imaju u sebi kamuy (božanski duh). Postoji hijerarhija kamuya. Najvažniji je Baka ognjište (vatra), zatimkamuy planine (životinje), zatim kamuy more (morske životinje), a potom sve ostalo.

Ainu nemaju profesionalnih svećenika. Seoski poglavica vodi sve potrebne vjerske ceremonije; one se svode na žrtve-ljevanice rižinog vina, molitve i nuđenje vrbenih izrezbarenih štapića bogovima. Ti se štapići nazivaju Inau (jednina) i nusa (množina). Stavljaju se na oltar zajedno s glavama ubijenih životinja. Ainu se zahvaljuju bogovima prije jedla i mole božanstvima za vrijeme požara i bolesti. Vjeruju kako su njihovi duhovi besmrtni, te da će biti nagrađeni u zagrobnom životu uzdizanjem u kamuy mosir (Zemlju bogova).

Dio Ainua na sjeveru su pripadnici Ruske pravoslavne crkve.

Sport[uredi - уреди]

Ainu se odlikuju sklonošću sportskim aktivnostima. Zbog veće visine, Ainu postižu bolje rezultate od Japanaca u tipično zapadnim sportovima kao što su bejzbol, fudbal i atletika. To je dovelo do ljubomore od strane mnogih Japanaca, ali se Ainu sportska dostignuća svejedno slave širom Azije (Fitzhugh, 364-366).

Institucije[uredi - уреди]

Postoji mnogo različitih organizacija koje se na različite načine bore za interese Ainua. Postoji krovna grupa čiji su članovi većina Ainua na Hokkaidu i neki Ainui iz drugih dijelova Japana, zvana Hokkaido Utari Udruženje, koju je ispočetka kontrolirala vlada u nastojanju da ubrza asimilaciju i integraciju Ainua u japansku nacionalnu državu, ali kojom danas isključivo upravljaju Ainui nezavisno od vlade.

Podgrupe[uredi - уреди]

V. također[uredi - уреди]

Reference[uredi - уреди]

  1. NOVA Online - Island of the Spirits - Origins of the Ainu
  2. "Sintetičke mape sugeriraju prethodno neprimjetni centar ekspanzije iz Japanskog mora, ali ne mogu indicirati datume. Ovaj razvitak bi se mogao povezati uz period Jomon, ali se u potpunosti ne može isključiti pred-jomonski period te stoga može biti vezan uz migraciju prema Amerikama. Glavni izvor hrane u tim pred-zemljoradničkim vremenima je bio u ribolovu, pa bi tada, kao i danas, iz ekoloških razloga ograničio područje ekspanzije na obalu, vjerojatno oko Japanskog mora, ali također i duž pacifičke obale" "The History and Geography of Human Genes" p253, Cavalli-Sforza ISBN 0-691-08750-4

Literatura[uredi - уреди]

  • Article on the Ainu in Japan's Minorities: The Illusion of Homogeneity.
  • Kayano, Shigeru. Our Land Was a Forest: An Ainu Memoir (1994). Translated by Kyoko Selden and Lili Selden. Foreword by Mikiso Hane. Transitions--Asia and Asian America series. Boulder, Colorado: Westview Press.
  • Fitzhugh, W. (2004). Ainu:Spirit of a Northern People. Seattle: University of Washington Press. ISBN 0-295-97912-7. 

Vanjske veze[uredi - уреди]