Afanasije Stojanović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Afanasije Stojanović (1850-1923) je bio srpski revolucionar, jedini poznati učesnik Pariske komune među Južnim Slovenima, koji je 1871. ranjen na barikadama. Posle propasti Komune, vratio se u Srbiju, gde je dvaput zatvaran, potom se sklonio u Austriju, a zatim emigrirao u Rusiju, gde je umro.[1]

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 1850. godine u Valjevu. Nakon završene gimnazije u Beogradu odlazi na studije u Švicarsku. U Cirihu studira na ekonomskom fakultetu. Tu se upoznaje s grupom srpskih studenata zagrijanih socijalističkim i anarhističkim idejama. Stojanović je bio pristalica ideja ruskog anarhiste Bakunjina.[2] Iz Ciriha gdje je studirao od 3. III 1868. do 5. V 1872, odlazi s grupom studenata u Pariz da se bore za Komunu. Za vrijeme znamenite Pariške komune 1871. godine sudjeluje u borbama na barikadama na strani komunara, biva ranjen, pa se vraća u Cirih.[2]

Iz Ciriha se vratio u Kragujevac. Tu je kao pristaša socijalističkih ideja Svetozara Markovića surađivao u njegovom listu »Javnost«.[2] 1889. godine je osuđen u Valjevu kao urednik lista »Valjevski glas« i kao »urednik pod sud stavljen što nije prijavio policiji izlazak lista« . A još ranije bio je proganjan zbog objavljivanja brošure pod nazivom: »Naš ekonomski položaj«. Osuđen je zbog naprednih ideja najprije na godinu zatvora a nešto kasnije na 5 godina u beogradskoj kalemegdanskoj tvrđavi. Kaže da je po savjetu ondašnjeg ministra dvora Jovana Ristića »koji i sam bio protivnik režima Milana Obrenovića« 1896. godine napustio Srbiju, te sa ženom otišao u Crnu Goru, odatle u Austriju i Francusku da bi se na kraju od 1903. godine trajno nastanio u Rusiji u Petrogradu. U Petrogradu je bio zaposlen u Državnoj kontroli "i pod carstvom i pod Sovjetskom Republikom" do augusta 1920., kada se razboleo.[2]

Pismo Lenjinu[uredi | uredi kod]

Bolestan, Stojanović je poslao pismu Lenjinu, u kojem govori o svom revolucionarnom radu i moli ga za besplatnu kartu za Srbiju:

Kada je pred proletersku revoluciju srpski poslanik pozvao nas Srbe da idemo u Srbiju, tada sam ja, imajući u vidu da će u Rusiji biti proglašena komuna, i kao stari pariški komunar koji je učestvovao u borbi za Komunu 1871. kada sam bio ranjen — želeo da vidim u stvarnosti, na kakav će se način i u kakvom vidu ostvariti inter(nacionalna) Komuna koju vi propovedate. Ideju o njoj prihvatio sam još 1870. od Mihajla Bakunjina koji je u to vreme živeo u Cirihu, gde sam ja studirao. To me je ubedelo da idem u Pariz i da se borim za Komunu. Sada imam 70 a moja žena 64 godine i oboje smo tako slabi da se jedva držimo na nogama, a nemamo više ni sredstava za život. Zato smo rešili da idemo u Srbiju.

Poštujući Vas i zbog Vaše energije i čudeći se odakle Vam tako velika snaga u toliko teškim i skoro nesavladljivim prilikama, odlučio sam da Vas zamolim da mi dozvolite da se sa ženom vratim u Srbiju preko Odese ili Kijeva i po mogućnosti da dobijem besplatnu voznu kartu bar trećeg — ako ne mogu da dobijem kartu drugog razreda. [...]

Moj pozdrav i poštovanje drugu Trockom.[2]

Iz dokumenata se vidi da je pismo prosljeđeno u Narodni komesarijat inozemnih djela koji je 24. rujna 1920. obavijestio Centar za evakuaciju stranih državljana da »sa njegove strane ne postoji smetnja za povratak srpskog građanina Stojanovića u njegovu zemlju s jednim od transporta koji budu polazili«.[2]

Smrt[uredi | uredi kod]

Bolestan, Afanasije Stojanović nije stigao da se vrati u Srbiju. Umro je 1923. u Sovjetskom Savezu. Prema kazivanju njegovog sina, sahranjen je u siječnju 1923. godine u Sarapulju uz vojne i druge počasti koje su tada ukazivane samo revolucionarima, a kovčeg je bio prekriven sovjetskom zastavom.[2]

Reference[uredi | uredi kod]

Vidi još[uredi | uredi kod]