Bardesan
Bardesan ili Barzani (sirijski: ܒܪܕܝܨܢ, Bardaiṣān, lat. Bardesanes; 154–222) je bio ranohrišćanski vođa i teolog iz Sirije, naučnik, astronom, filozof i pesnik[1] .
Bardesan je tvorac sirske poezije i prvi teolog sirskog jezika (ima preteču u Tacijanovu Diatessaronu).[2] Razvio je veliku književnu djelatnost na svom materinskom jeziku, a njegovi su učenici prevodili njegove spise na grčki. Danas je samo jedan njegov spis, "O zakonima zemalja", sačuvan u celosti.
Pripadao je aristokratiji i bio je lični prijatelj Avgara IX, vladara Edese.[3] Za vreme Bardesana kralj Abgar IX od Osroene je primio hrišćanstvo te u Siriji počinju da se dižu prve hrišćanske crkve.
Život[uredi | uredi kod]
Barzani je rođen 11. jula 154. godine u Edesi, u uglednoj paganskoj obitelji.[2] Zbog političkih previranja u Edesi, čitava porodica je na neko vreme prešla u Hijerapolis (Mabug), snažan centar paganizma. Odgojitelj mu je bio jedan poganski svećenik u Mabugu. Bio je naobražen u astrologiji i filozofiji.
Sa oko 25 godina je čuo propovedi Histaspesa, episkopa Edese, nakon čega je kršten u hrišćanstvo oko 179. godine. Od mladosti je bio prijatelj s edeškim kraljem Abgarom IX (ili VIII), koji je vladao 179-216. Bardesan je živio na Abgarovu dvoru. Abgar je prvi vladar koji je primio kršćanstvo, čemu je vjerojatno Bardesan doprineo.[2]
Edesa je u to vrijeme bila mjesto gdje su se stjecali helenski, iranski, židovski, i uopće semitski, te kršćanski utjecaji. Vrlo je vjerojatno da su se ti utjecaji nekako osjećali u tom prvom javnopravnom kršćanstvu, koje se počelo oblikovati pod Abgarovom vladom. Bardesan je bio intelektualni prvak toga zbivanja. Oko njega su se okupili učenici i sledbenici, i tako je nastala struja koja se nazivala bardesanovcima i koja se održala nekoliko stoljeća.[2]
Nejasno je kako je došlo do toga da je njegova zajednica došla u sukob sa rimskom Crkvom. G. 216. Rimljani su osvojili Edesu i ukinuli kraljevstvo. Po nekim kasnijim vijestima Bardesan je tada, sa 63 godine života, bio primoran da izbegne u Jermeniju, gdje je također širio evanđelje. Kasnije se vratio natrag u Edesu. Umro je g. 222. u 68. godini života, ostavljajući iza sebe tri sina: Harmonija, Abgaruna i Hasdua.[2]
Spisi[uredi | uredi kod]
Knjiga o zakonima zemalja[uredi | uredi kod]
Od bogate Bardesanove književne djelatnosti sačuvao se u izvorniku samo jedan spis u cijelosti. »Knjiga o zakonima zemalja« (Liber legum regionum) je sačuvana u sirijskom originalu samo u jednom kodeksu iz VII stoljeća (Brit. Mus. Add. 14658), koji je izdao W. Cureton 1855. godine.
U »Knjizi o zakonima zemalja« Bardesan pruža zanimljive podatke o različitim zemljama i njihovim običajima. Sadržaj knjige je obrana čovjekove slobodne volje i njegove odgovornosti za vlastite čine u odnosu prema društvenom te kozmičkom poretku, sudbini, koja je po kaldejskoj astrologiji bila određena zvijezdama. U poslednjem delu spisa se pobija astrološko učenje o sudbini, i taj deo su kasnije preuzele psedo-Klimentove Recognitiones (Recogn. 9, 19—29). Posljednji dio spisa pobija i učenje da je čovjek determiniran zakonima i običajima zemlje u kojoj živi. Poseban dokaz za slobodnu volju spis izvodi iz činjenice da su kršćani rašireni po različitim zemljama, ali se moralnim ponašanjem razlikuju od ponašanja ljudi koji žive po mjesnim običajima:
»Što da kažem o novom rodu nas kršćana, što ga je Krist svojim dolaskom podigao po svim mjestima i po svim krajevima, budući da se mi svi po samom imenu Krista, u kojem god kraju bili, nazivamo kršćanima, te se u dan Gospodnji sakupljamo, a u određene se dane od jela suzdržavamo. I naša braća koja su u Galiji ne žive seksualno s muškarcima; niti oni koji su u Partskoj zemlji ne uzimaju dvije žene; niti se oni koji su u Judeji ne obrežuju; niti naše sestre koje su kod Gela i Kusciana ne opće spolno sa strancima; niti oni koji su u Perziji ne uzimaju za žene svoje kćeri; niti oni koji žive u Mediji ne ostavljaju svoje mrtve ili žive sahranjuju ili ostavljaju za hranu psima; niti oni koji žive u Edesi ne ubijaju svoje žene ili svoje sestre koje su načinile preljub, nego odstupaju od njih i ostavljaju ih sudu Božjemu; niti oni koji stanuju u Hatri ne kamenuju razbojnike; nego ih, na kojem se god mjestu nalazili, zakoni onih pokrajina ne odvlače od njihova zakona Kristova, niti ih Fatum upravljača ne uspijeva prisiliti da rade stvari za koje vide da su nečiste«.[2]
– »Knjiga o zakonima zemalja«
O vremenu nastanka djela imamo podatak u samom djelu, naime da je »jučer« Arabija porobljena od Rimljana. To se vjerojatno odnosi na rat Septimija Severa (195/196). Prema tome, djelo je nastalo krajem II stoljeća.
Euzebije pominje i njegov spis "O sudbini" (Peri heimarmenes)[4], ali proučavaoci uglavnom misle da je reč o spisu »O zakonima zemalja«. Razlike koji citira Euzebije [5] tumače se tako, da je Bardesanov učenik Filip redigirao na sirskom jeziku spis »O zakonima zemalja«, koji je poslije toga preveden na grčki.[6]
Jevsevije Pamfil i još neki crkveni oci su preuzeli fragmente iz njegovog dela Knjiga zakona i preveli sa sirijskog na grčki.
Religijske pjesme[uredi | uredi kod]
Uz pomoć sina je napisao veliki broj religijskih pesama (himni) na sirijskom, kroz koje je izlagao svoje učenje. Efrem Sirijski svjedoči da je Bardesan ispjevao 150 psalama na sirskom jeziku, i da im je smislio melodije, nastupajući kao drugi David.[7] Sozomen te pjesme pripisuje Bardesanovu sinu Harmoniju, ali najvjerojatnije je to u neku ruku bio zajednički rad oca i sina.[2]
Bardesanove pesme su imale veliki uticaj u sirijskom narodu. Crkveni otac Efrem Sirijski je kasnije svojim pjesmama želio istisnuti iz naroda bardesanovske pjesme, a protiv Bardesana je posebno uperio himne 53-55. Efrem je ujedno sačuvao neke Bardesanove fragmente. Na svaki način, Bardesan je svojim pjesničkim radom u poetskom smislu utjecao na Efrema.[2]
Ostalo[uredi | uredi kod]
Jeronim prenosi da je Bardesan napisao nebrojene spise.[8] Osim »Knjige o zakonima zemalja«, sačuvani su samo fragmenti kod raznih pisaca. Po Euzebiju, Bardesan je pisao protiv marcionovaca i nekih drugih heretika, kao i nešto o vezi s »tadašnjim progonom«[9], što bi vjerojatno imalo biti neka apologija. Napisao je i knjigu o Indiji, koju spominje Porfirije, a koja je izgubljena.[1] Po jednoj kasnijoj vijesti, Bardesan je napisao i Povijest Armenije.[2]
Neki su proučavaoci izrazili mišljenje da bi Bardesanov mogao biti spis sačuvan na sirskom jeziku pod naslovom »Oratio Melitonis philosophi«, za kojega se smatra da je napisan za Bardesanova života, u vrijeme cara Karakale (211-217). Iznesena su i mišljenja da bi Bardesan mogao biti autor apokrifnih Djela Tominih.[2]
Učenje[uredi | uredi kod]
Knjiga o zakonima zemalja obrađuje čovjekovu slobodu volje, a bavi se posebno antropologijom. Čovjekova narav se sastoji od tri komponente: duh, duša i tijelo. Te tri komponente odgovaraju pojmovima slobode, sudbine i naravi (prirode). Čovjekovo tijelo je podložno zvijezdama, i odatle potječu fizička zla. Duh kod silaska u dušu i duša kod silaska u tijelo, bivaju zahvaćeni sudbinom. Sudbina postoji, ali čovjek može, unatoč kozmičkim silama, život proživljavati slobodno. Dapače, čovjek je od same naravi raspoložen za dobro, jer je stvoren na sliku Elohima.[10]
O Bardesanovoj kozmologiji imamo samo posredna svjedočanstava, koja se međusobno razlikuju. Po Efremu, Bardesan bi kvario pravi pojam Boga, jer je pojam bića, koji pripada samo Bogu, pridijevao nekom broju prabića, stavljajući time u opasnost učenje o stvorenosti svih bića osim Boga. Bog je po Bardesanu stvorio u početku različita bića (element), koje je odijelio jedne od drugih i odredio svakome njegovo mjesto. No, ti su se elementi međusobno pomiješali i tako stvorili zbrku. Tada je Bog stvorio ovaj svijet, pomiješavši svjetlo i tminu. Bardesan je na temelju nekih računa odredio da će ovaj svijet trajati 6000 godina; tada će elementi ovoga svijeta biti povraćeni u svoju prvotnu čistoću.[2]
Jean Daniélou dopušta da u Bardesanovu učenju mogu postojati neki iranski utjecaji.[11] Bardesan prihvaća neki utjecaj zvijezda na determiniranost onoga svijeta, ali odlučno pobija fatalistički sistem Kaldejaca. Bardesan se ranije ubrajao među pripadnike istočne valentinovske škole[12], ili među bivše valentinovce.[13] Novija istraživanja pokazuju da Bardesan nije bio gnostik, bar ne u užem smislu, već začetnik jedne nove škole. Ne nalazimo kod Bardesana nikakvog traga specifičnog gnostičkog učenja o pleromi, ni o syzygijama eona. Posebno je nemoguće povezati Bardesana s valentinovskom gnozom. Bardesan u Knjizi o zakonima zemalja pominje znanje (gnosis) u opštom smislu (»Mnogi nemaju nikakve vjere i nisu primili znanja od Mudrosti istine«), ali se po tom ne odvaja od drugih onovremenih ortodoksnih autora.[14]
Uticaj[uredi | uredi kod]
U vrijeme Bardesanovo padaju počeci ranokršćanske arhitekture: arheološki nalazi pokazuju da su se tada počele graditi kršćanske crkve u Siriji, što je bilo uvjetovano pojavom kršćanstva u punoj javnosti pod prvim kršćanskim vladarom Abgarom.[2]
Svakako je Bardesanov utjecaj bio u Siriji dugo značajan, ne samo u uskoj grupi bardesanovaca (koja je poznata još iz VII stoljeću), nego i šire, u sirijskoj kulturi. Jeronim, pišući 392. godine, poslije Efrema koji je razvijao propagandu protiv Bardesana, izvješćuje da Sirci visoko uzdižu njegovu književnu vrijednost.[15]
Bardesan je posebno značajan u razvitku kršćanske poezije i kršćanske glazbe, jer je on stvorio melodije koje su bile posebno popularne. Posebno se njegov sin Harmonije istakao u razvijanju kršćanskog responzorijalnog pjevanja, oblika u kom se pjeva se himan, a iza pojedinih strofa narod pjeva pripjev-refren.[2]
Njegovo učenje izvršilo je uticaj na neke hrišćanske pisce. Neki utjecaj zvijezda na ljude učili su i kasniji sirski ortodoksni autori, kao npr. Afraat.[16]
Moguće je da su se kasnije neki njegovi sledbenici, bardesanovci, priključili maniheizmu, ili bar prihvatili neke manihejske ideje. Bardesanovci nisu zastupali uzdržavanje od ženidbe.[17]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 Edesa; Parthian Period, University of Evansville
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
- ↑ Eusebije, Istorija crkve (scribd)
- ↑ Hist. eccl. 4, 30
- ↑ Praep. evang. 6, 10, 11—48
- ↑ A. J. M. Davids, u Kairos 12 [[[1970]]] str. 147—151
- ↑ Efrem Sirijski, Hymni 56 contra haereses
- ↑ Jeronim, De viris ili., 33
- ↑ Hist. eccl. 4, 30, 1
- ↑ A. J. M. Davids, Kairos 12 (1970) str. 149
- ↑ J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 237
- ↑ Hipolit, Philos. 6, 35
- ↑ Euzebije Cezarejski, Hist. eccl. 4, 30
- ↑ J. Daniélou, Nuova storia della Chiesa I, 236—238
- ↑ »Bardesanes in Mesopotamia clarus habitus est... Ardens eius a Syris praedicatur ingenium, et in disputatione vehemens« (Jeronim, »De viris illustribus«, 33)
- ↑ R. DUVAL, Nav. dj. 247
- ↑ E. PETERSON, Fuehkirche, Judentum u. Gnosis, str. 215, bilj. 8
Literatura[uredi | uredi kod]
- F. Haase, Zur Bardischanishen Gnosis, 1910, XXXIV
- Turner, The Pattern of Christian Truth, 1954, c. 90-94;
Vidi još[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Bardaiṣān (1911 Encyclopædia Britannica)
- Son of the Leaping River (gnosis.org)
- An hymn against Bar Daisan Arhivirano 2012-07-28 na Wayback Machine-u by Ephraim of Syria
„Bardesanes and Bardesanites”. Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. 1913.- One of the chapters of Manichaicus's Book of Secrets concerned Bar Daisan
- Bardesan, Dialogue on Fate / The Book of the Laws of the Countries
