Jovan Sterija Popović

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Јован Стерија Поповић)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Jovan Sterija Popović (13. januar 1806, Vršac - 10. mart 1856, Vršac) je bio srpski književnik. Smatra se osnivačem srpske drame. Prvi je i jedan od najboljih Srpskih komediografa.

Jovan Sterija Popović

Životopis[uredi | uredi kod]

Jovan Sterija Popović (ili Jovan Popović Sterijin) je rođen u Vršcu 1806, u trgovačkoj porodici. Osnovnu i srednju školu učio je u Vršcu, Temišvaru i Pešti, a prava u Kežmaroku.
Još kao dete zbog slabog telesnog sastava i krhkog zdravlja, isključen iz plahih dečjih igara, stalno uz majku, sa urođenim posmatračkim darom kao kod svih potonjih stvaralaca. Sterija ima prilike da posmatra šaroliku galeriju graždana Vršca. Ima velike mogućnosti da uz svoju majku Julijanu rođenu Nešković, ćerku značajnog slikara Nikole Neškovića i veoma kulturnog čoveka, zapazi mnoge pojave tog društva. NJegova majka koju je ceo Vršac znao pod imenom Jula Molerova (jer je bila i ćerka, a u prvom braku i supruga slikara), imala je naročiti položaj u Vršcu, srpskom Vršcu koji je ona pamtila još od vremena kad, je on bio odvojena opština sa zvaničnim nazivom Racki Vršac (Raizisch Werschetz).

Bila je to komunikativna žena ugledna i poštovana. Kuća joj se nalazila na početnom delu Pijace vršačke, u neposrednoj blizini Saborne - Velike crkve. U roditeljskoj kući, uz majku Sterija je „svršio“ prevashodnu školu posmatranja toliko važnu za potonjeg komediorafa. Julijana naprasno umire baš u trenutku kad sin mora da izdrži veliku borbu c ocem oko daljeg školovanja.
Otac mu je bio došljak. Sterija nije zabeležio odakle mu se otac doselio u Vršac. Napisao je biografiju svoga dede slikara Nikole Neškovića.

Sterija odjednom upada u čaršiju ustaljenih poslovnih veza, ulazi kao domazet u kuću svog uglednog pokojnog tasta. Ima traga da su starog Steriju, u to vreme labavih i neustaljenih prezimena pisali ne samo Stefan Popović (kako je zabeležen u Protokolu kreščajemih, prilikom krštenja prvenca Jovana), nego i Šterija Molerov.

Godine učenja: Sremski Karlovci, Temišvar, i Pešta, gde ima prilike da u jednom odličnom (nemačkom.) pozorištu vidi i klasike i najbolje glumce cele Mađarske, a isto tako i manje klasična dramska uobličavanja u kojima se pojavljuju komediografski uobličeni tipovi bliski njegovim dotadašnjim iskustvima o bidermajerskom graždanstvu. Dodajmo tome i lektiru strasnog knjigoljupca koji u detinjstvu čita i pri mesečini kada mu strogi otac uskraćuje sveću. Dodajte tome da u Pešti ima i dve ličnosti rodom iz Vršca sa kojima je svakako u prisnim odnosima: Đorđa Stankovića, jednog od osnivača Matice srpske, i Julijanu Vijatović-Radivojević, ćerku vršačkog senatora, školovanu u Beču koja se osirotela udala za pomodnog krojača Radivojevića a i sama bila spisateljka.

Jedno vreme je bio privatni nastavnik i advokat u rodnom mestu dok nije pozvan da dođe u Kragujevac da bude profesor na Liceju. Sa Liceja je došao za načelnika Ministarstva prosvete (od 1842), i na tom položaju, u toku osam godina, on je glavni organizator srpske srednjoškolske nastave i jedan od osnivača Učenog srpskog društva. Pokrenuo je inicijativu za osnivanje Akademije nauka, Narodne biblioteke i Narodnog muzeja. Učestvovao je u organizovanju prvog beogradskog teatra (Pozorište na Đumruku) koji je 1841. otvoren njegovom tragedijom „Smrt Stefana Dečanskog“. Od 1848. živi u Vršcu, usamljen i razočaran. Tu je i umro 1856.

Književni rad[uredi | uredi kod]

Popović je svoju književnu delatnost započeo slabim stihovima, ispevanim u slavu grčkih narodnih junaka. NJegov otac je bio Grk (po nekima Cincar), i on se u mladosti zagrevao za grčke ustanike. To su bili nevešti đački pokušaji. Kao mladić, on pada pod uticaj Milovana Vidakovića, i po ugledu na njega piše roman „Boj na Kosovu“ , „Milan Toplica“ i „Zoraida“. To je dosta nevešta i naivna prerada jednog romana od francuskog pisca Florijana iz XVIII veka. Kao i Vidaković, koji mu je bio uzor, tako i on pokušava da tuđu građu prenese u okvir srpske prošlosti. Roman je prepun nelogičnosti i nedoslednosti svake vrste. Docnije je u jednom svom satiričnom spisu („Roman bez romana“) ismejao takav način rada, oštro napao plačevne i fantastične romane Milovana Vidakovića i njegovih podražavalaca i propovedao književnost koja trezvenije i ozbiljnije gleda na život. Takvo shvatanje je plod njegova zrelijeg doba, i koliko je dublje ulazio u život i književnost, utoliko je postajao realniji.

On je uglavnom dramski pisac, prvi srpski književnik koji je u ovom književnom rodu stvorio nešto bolje i trajnije. Pisci koji su pre njega radili na istorijskoj drami i drami iz savremenog života nisu imali književnog uspeha. On je prvi srpski pisac koji taj posao uzima ozbiljno, sav se odaje pozorištu i stvara na široj osnovi i sa dubokim razumevanjem. On je uporedo radio na istorijskoj drami i na komediji, ali na istorijskoj drami sa mnogo manje uspeha. Na književnost je gledao očima školskog čoveka, pedagoga i racionaliste.

NJegovi prvi dramski pokušaji su nevešte i preterano romantične dramatizacije narodnih pesama: „Nevinost“ ili „Svetislav i Mileva“, „Miloš Obilić“ i „Nahod Simeon“. Docnije stvara bolje i snažnije istorijske drame, ne mnogo književne, ali koje su odgovarale ukusu i shvatanjima tadašnje rodoljubive srpske publike. Takve su tragedije: „Smrt Stefana Dečanskog“, „Vladislav“, „Skenderbeg“, Laxan (sa predmetom iz bugarske istorije), pozorišni komad „Ajduci“, vrlo popularan, izrađen po narodnoj pesmi, i još nekoliko prigodnih komada.

Iako se smatra osnivačem srpske drame, on je mnogo važniji kao komediograf, jer se tu tek c uspehom ogledao njegov književni talent. Prva mu je komedija „Laža i paralaža“, zatim „Tvrdica“, „Pokondirena tikva“ (prema kojoj je 1956. godine Mihovil Logar komponovao operu ) i „Zla žena“, sve komedije karaktera. Od komedija naravi najbolje su mu: „Ženidba i udadba“, „Kir Janja“, „Rodoljupci“ i „Beograd nekad i sad“. Pored toga, napisao je i nekoliko pozorišnih igara manjeg značaja, šaljive ili satirične sadržine. Kao dramski pisac, Sterija pripada grupi sentimentalista, i svoja dela stvara pod impresijom Semjuela Ričardsona, poznatog pisca građanskih romana. U njegovim delima značajno mesto zauzimaju odlike poput kulta osećanja i prirode, idealizacija života, prijateljstvo i ljubav.

Kritički osvrt[uredi | uredi kod]

Trezven i racionalan duh, on nije bio pesnik visokih duhovnih zamaha i bogate mašte, zato njegove drame, iako književnije i pismenije od svih sličnih pokušaja do njega, ipak nemaju prave umetničke vrednosti, U njima je malo životne istine, malo poezije i malo istorijske istine, a mnogo nameštene retorike, neprirodnosti i usiljenosti. Vrlo pismen i vrlo obrazovan pisac, on je svojim istorijskim dramama skromno zadovoljavao veliku potrebu svoga vremena za rodoljubivim repertoarom i imao mnogo uspeha. Precenjivane u svoje vreme, te drame su sasvim zaboravljene; duže se na repertoaru zadržala samo istorijska drama „Smrt Stefana Dečanskog“.

A komediji, on je nadmašio sve ono što je u srpskoj književnoeti stvoreno pre njega, i do danas (1938 g.) ostao najbolji srpski komediograf. On je pisac sa većom književnom kulturom; on zna za klasične uzore u stranim književnostima i prvi počinje da razumno, objektivno i kritički posmatra i slika suvremeni život srpskog društva. Po svojoj prirodi on je bio predodređen samo za čisto intelektualna stvaranja, zato je on samo u komediji dao punu meru. Ali i u komediji nije bez mana. Pre svega, ni u jednoj komediji nije uspeo da da humor, najvišu osobinu komičnog. NJegove komedije su najčešće oštra satira izopačenih karaktera i naravi. On je suviše moralizator i tendenciozan pisac: ličnosti karikira i radnju vodi i završava radi poučnog svršetka. On nije ni sasvim originalan pisac: kod njega se često mogu naći pozajmice od drugih pisaca, od Molijera najviše. Sve njegove bolje komedije karaktera potsećaju na Molijerove, i kompozicijom i komičnim okvirima pojedinih ličnosti. (Molijera je inače i prevodio: njegove „Skapenove podvale“). Ali u naknadu za to, on je vešt književnik i vrlo plodan pisac, koji je trezveno i realistički prikazivao suvremeni život, slikajući snažno i reljefno komične tipove i društvene scene, Krajem života se vratio poeziji, na kojoj je kao mladić radio. Godine 1854. izišla je njegova zbirka stihova „Davorje“. Bio je književni kuriozum što je Popović „Davorje“ štampao starim crkvenim pismenima, koja je tom prilikom preporučivao da se usvoje mesto novije građanske bukvice. To je misaona lirika, bolna, odveć pesimistička, lirika iskusna i zrela čoveka, koji je u životu znao za patnje i razočaranja, intimna filozofija o veličini bola, stradanja i smrti i nepopravimoj bedi ljudskoj.

Sterijino pozorje[uredi | uredi kod]

U sklopu obeležavanja 150 godina od rođenja i 100 godina od smrti Jovana Sterije Popovića u Novom Sadu je 1956. godine osnovan festivalSterijino pozorje“. I danas, ovaj festival, na kome pozorišta iz zemlje i inostranstva učestvuju sa delima jugoslovenskih pisaca (u početku je to bio festival samo Sterijinih dela) važi za najznačajniju pozorišnu manifestaciju u Srbiji.

Sterijina nagrada[uredi | uredi kod]

Na festivalu se dodeljuju nagrade za najbolju predstavu, za najbolji tekst savremene drame, za režiju, za glumačko ostvarenje, za scenografiju, za kostim, za scensku muziku, nagrade za najboljeg mladog glumca i glumicu i specijalna nagrada

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Sterijino pozorje sajt Arhivirano 2008-02-26 na Wayback Machine-u

Literatura[uredi | uredi kod]