Životi i mišljenja znamenitih filozofa

Izvor: Wikipedia
Prva strana izdanja iz 1594. godine

Životi i mišljenja znamenitih filozofa je kompilacija biografija antičkih grčkih filozofa koju je napisao Diogen Laertije (3. vek nove ere). Naslov grčkog izvornika razlikuje se u detaljima u različitim rukopisima, na primer: Λαερτίου Διογένους βίων καὶ γνωμῶν τῶν ἐν φιλοσοφία εὐδοκιμησάντων καὶ τῶν ἑκάστη αἱρέσει ἀρεσάντων τῶν εἰς δέκα τὸ πρῶτον (firentinski rukopis) ili Λαερτίου Διογένους βίοι καὶ γνῶμαι τῶν ἐν φιλοσοφία εὐδοκιμησάντων καὶ τῶν ἑκάστη αἱρέσει ἀρεσκόντων (pariski rukopis).

Delo je napisano na grčkom jeziku s ciljem da pruži obaveštenja o životu i učenjima grčkih filozofa. Spis je bio posvećen nekoj dami, "koja ceni Platona" (φιλοπλάτωνι), ali koja ostaje nepoznata. Ukupno su obrađena 83 mislioca, od sedmorice mudraca do Epikura. Glavni kodeksi su Neapolitanus Burbonicus III B 29 (iz 12. veka), Laurentinus 69, 13 (iz 13. veka) te Parisinus Graecus 1759 (iz 13. veka).

Sadržaj[uredi - уреди]

Opisujući život i učenje svakog filozofa Diogen prati određenu shemu: prvo se daje biografija, često anegdotskog karaktera, a zatim se ukratko obrazlaže misao datog filozofa, bilo uz navođenje citata bilo uz doksografske beleške različite širine i preciznosti. U Pariskom kodeksu (Parisinus Graecus) navodi se sadržaj dela:

Knjiga I[uredi - уреди]

U uvodu Diogen utemeljenje filozofije pripisuje Grcima, osporavajući bilo kakvu mogućnost da je ona potekla od "barbara". Sam termin "filozofija" prvi je upotrebio Pitagora, osnivač "italske škole". Anaksimandar je pak bio utemeljitelj "jonske škole". Filozofi se mogu podeliti na "dogmatičare" i "skeptičare", a sama filozofija bavi se fizikom, dijalektikom i etikom. Diogen zatim obrađuje sedmoricu mudraca, koji ipak nisu filozofi u pravom smislu te reči, već samo preteče filozofske misli.

Knjiga II[uredi - уреди]

U ovoj knjizi Diogen obrađuje "jonsku školu", koju započinje Anaksimandrom, za koga kaže da je bio Talesov učenik, a zatim prelazi na obradu Sokrata i njegove škole. Prelaz sa jonske filozofije prirode na sokratsku filozofiju morala Diogen objašnjava dolaskom Jonjanina Arhelaja u Atinu, koji je postao Sokratovim učiteljem.

Knjiga III[uredi - уреди]

Treća je knjiga u celini posvećena Platonu, i to tako da se prvo obrađuje njegov životopis, a zatim dijalozi, pri čemu se Platon naziva utemeljiteljem tog književnog roda. Zatim se obrađuje njegov odnos prema dijalektici i pobijanju, te se objašnjava karakter platonovske indukcije.

Zatim se izlaže Platonova filozofija: od besmrtnosti duše objašnjene u Fedonu do kosmologije date u Timaju, od fizike i geometrije do etike i problema Dobrog i pravde, kako su objašnjeni u Državi. Poslednji deo ove knjige posvećen je platonovskoj doksografiji, i to prema spisu O deobama koji se pripisivao Aristotelu i možda prema beleškama sa usmenih predavanja koja je Platon držao u Akademiji.

Knjiga IV[uredi - уреди]

Četvrta knjiga se bavi razvojem Akademije od Speusipa, Platonovog naslednika na čelu platonovske škole od 347. do 339. god. st. e., sve do Klitomaha, sholarha Akademije od 128. do 109. god. st. e., o kome se daje samo veoma oskudna biografija, da bi se s akademičara prešlo na peripatetičare, koji su, prema Diogenu, "takođe poticali od Platona i čiji je začetnik bio Aristotel".

Knjiga V[uredi - уреди]

Za Diogena, Aristotel je bio "najgenijalniji Platonov učenik", ali takođe govori o njegovom napuštanju Akademije i osnivanju peripatetičke škole te o raznim događajima u Aristotelovom životu, sve do njegovog testamenta, uz mnogo anegdota i maksima. Sledi precizan popis Aristotelovih dela i sažetak njegovog filozofskog učenja.

Tome slede životopisi aristotelovskih filozofa, od Teofrasta i Heraklida Pontskog, koji je u stvari imao platoničko-pitagorejsko obrazovanje.

Knjiga VI[uredi - уреди]

Ova je knjiga posvećena kiničkim filozofima te se zapravo nastavlja na II knjigu, i to od trenutka kada je Sokrat postao učitelj Antistena, koga pak Diogen smatra pretečom stoičke filozofije, koja se obrađuje u VII knjizi.

Obimnije biografije posvećene su Antistenu, Diogenu iz Sinope i Kratesu. Tome sledi kratak životopis Hiparhije, Metroklove sestre i Kratesove žene, jedine filozofkinje u istoriji sve do Hipatije iz Aleksandrije koja je živela u 4–5. veku nove ere. Knjiga se završava kratkim doksografskim pregledom kiničke filozofske misli.

Knjiga VII[uredi - уреди]

Ovu knjigu započinje biografija Zenona iz Kitija, osnivača stoicizma i učenika kiničara Kratesa. Sledi poduže izlaganje stoičkih učenja, koje Diogen deli na logiku, etiku i fiziku. Nakon kratkih biografija Aristona sa Hiosa, Herila iz Kartagine i Diogena Stoičara – koji se smatraju neortodoksnim stoičarima – knjiga se nastavlja sa Kleantom, prvim pravim nastavljačem Zenonovog učenja, i sa Sferom sa Bosfora, da bi se završila sa Hrizipom. Velika lakuna u tekstu lišila nas je obaveštenja o još dvadeset drugih stoičara.

Knjiga VIII[uredi - уреди]

U VIII knjizi Diogen ukratko obrađuje "italske filozofe", započinjući s podužim polumitskim životopisom Pitagore, njegovim prethodnim inkarnacijama i odnosom sa sveštenicom iz Delfa i sa Orfejem. Tu obrazlaže i Pitagorina matematička učenja, pravila ishrane i etička načela, te zaključuje s jednim navodnim Pitagorinim pismom upućenim Anaksimenu.

Druga važna biografija je Empedoklova. Slede kraće biografije Epiharma, koji je zapravo bio pesnik, Arhite, gde piše i o Arhitinoj korespondenciji s Platonom te o njegovim geometrijskim i mehaničkim istraživanjima, zatim biografije Alkmeona iz Krotona, Hipasa i Filolaja, zaključujući s astronomom Eudoksom sa Knida.

Knjiga IX[uredi - уреди]

Ova je knjiga posvećena dvojici filozofa – Heraklitu i Ksenofanu – za koje Diogen smatra da ne pripadaju nijednoj određenoj filozofskoj školi, zatim "italskim filozofima" koji nisu obrađeni u prethodnim knjigama, kao što su elejci i atomisti, zatim skeptičarima, od njihovog osnivača Pirona do Timona, te se zaključuje dugim popisom imena manjih skeptičara, sve do Seksta Empirika i njegovog učenika Saturnina Kitene.

Knjiga X[uredi - уреди]

Ova je knjiga u celini posvećena Epikuru, te odiše očiglednom naklonošću prema ovom filozofu, zbog čega se danas i smatra da je Diogen bio epikurejac. U ovoj knjizi opisuje Epikurov život, njegov odnos prema Anaksagori, Arhelaju i Ksenokratu te donosi popis njegovih dela. Epikurejsku filozofiju deli Diogen na kanoniku, fiziku i etiku.

Zatim se u celini prenosi njegovo Pismo Herodotu o fizici: koncept tela, praznine, atoma, pojava i čula, sve do rasprave o važnosti fizike za zasnivanje etike i za postizanje ataraksije.

U celini se prenosi i Epikurovo Pismo Pitoklu o kosmologiji. Epikur obrazlaže strukturu kosmosa, Sunca, Meseca i zvezda; objašnjava atmosferske pojave, prirodu zvezda, stajačica, kometa i padalica, prema materijalističkoj koncepciji koja isključuje bilo kakvu božansku intervenciju.

Na kraju se u celini donosi i Epikurovo Pismo Menekeju o etici i sreći: teorija o zadovoljstvu, razlozi zbog čega se ne moramo plašiti bogova, smrti i patnji. Knjiga se zaključuje ilustracijom razlika između umerenog zadovoljstva epikurejaca i ekstremnog zadovoljstva kirenaičara te popisom četrdeset izreka pripisanih Epikuru.

Vanjski linkovi[uredi - уреди]