Čičoka

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Čičoka
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Red: Asterales
Porodica: Asteraceae
Tribus: Heliantheae
Rod: Helianthus
Vrsta: H. tuberosus

Čičoka - lat. Helianthus tuberosus, vrsta je suncokreta udomaćena u istočnoj Sjevernoj Americi.[1][2] Botanički pripada obitelji glavočika (Asteraceae - Compositae).

Biljka se zbog jestivog i ljekovitog gomoljastog korijena danas kultivira širom svijeta, a američki su je Indijanci uzgajali i prije dolaska europskih doseljenika. Samuel de Champlain je prvi istraživač koji je opisao i prenio čičoku u Francusku 1609. Stabljika čičoke( ovisno o vrsti i uvjetima rasta) može dosegnuti visinu i od 5 m.Biljka u Hrvatskoj cvate najčešće u 9. i 10. mjesecu žutim cvjetovima promjera od 3 do 8 cm.Gomolji mogu varirati bojom,formom, veličinom i vremenom dozrijevanja. Razmnožava se isključivo vegetativno, dakle gomoljima. Oni sadrže inulin, a složenim procesima inulin se pretvara u fruktozu te se zbog toga gomolji preporučaju za prehranu dijabetičara. Postoji mnoštvo kultiviranih sorti koje se komercijalno uzgajaju, a razlikuju se po boji gomolja na bijele, ružičaste i žute.Analizom kemijskog sastava gomolja utvrđeno je da sadrže u većoj količini kalij,magnezij,kalcij,fosfor i željezo, a od vitamina vitamine iz B skupine, vitamin A i vitamin C. Silaža stabljika i listova koristi se u nekim državama kao krma u prehrani stoke.Od evropskih zemalja na većim površinama uzgaja se u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Slovačkoj, a u posljednje vrijeme i u Srbiji.Gomolji se prvenstveno koriste u farmaceutskoj industriji kod proizvodnje različitih ljekovitih pripravaka ,za ekstrakciju inulina te za prozvodnju bioetanola.Kod nas raste i u divljoj formi, primjerice uz Savu oko Zagreba.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Germplasm Resources Information Network: Helianthus tuberosus Arhivirano 2011-06-05 na Wayback Machine-u
  2. Purdue University Center for New Crops & Plants Products: Helianthus tuberosus

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Grlić, Lj., Samoniklo jestivo bilje, Zagreb 1980.
  • Wahrig, ur. (2010). Deutsches Wörterbuch (8. izd.). Gütersloh/München: Bertelsmann. ISBN 978-3-577-10241-4. 
  • G. Vogel: Handbuch des speziellen Gemüsebaus – Topinambur. 1996, ISBN 3-8001-5285-1. S. 152–159
  • G. Vogel: Gemüse-Biografien (8) – Topinambur. In: Gartenbau Magazin, 1993, S. 53–54
  • H. L. Vilmorin: Topinambour. In: Les Plantes Potagères; Descroption et culture des Proncipaux Légumes des climats tempéré., Troisième Édition, 1904, S. 681–682.
  • A. Lugeon: Topinambour, In: La Culture des Légumes., Librairie Payot, Lausanne, 1945, S. 187–188
  • L. Müller: XII. Topinambur, Erdbirne, In: Gemüsebau – Ein Hand- und Lehrbuch für die gärtnerische Praxis., Druck: Verlagsgesellschaft mbH Heinrich Rillinger, Nordhausen am Harz, 1937?, S. 440
  • F. Keller, J. Lüthi und K. Röthlisberger: Topinambur, In: 100 Gemüse., Verlag LMZ, Zollikofen, 1986, S. 440, ISBN 3-906679-01-2
  • H. C. Thompsen: Jerusalem Artichoke. In: Vegetable Crops., Fourth edition, McBraw-Hill Book Company Inc., London 1949, S. 210–211
  • C.-M. Messiaen: Le Topinambour ou „Navet de Jérusalem“, In: Le potager tropical., 3ème edition refondu, Edition CILF, Paris, 1998, S. 479–480

Vanjske veze[uredi | uredi kod]