Čerkesko muhadžirstvo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Čerkesko muhadžirstvo
umjetnički prikaz bijega domorodaca iz Kavkaza
Lokacijazapadni Kavkaz
Datum1864.-1867.
MetaČerkezi
Vrsta napadaetničko čišćenje
Mrtvih100.000-1.000.000
Počiniteljivojnici Ruskog Carstva
MotivČerkezi se protivili ruskoj ekspanziji na Kavkaz

Čerkesko muhadžirstvo, preseljenje u Istanbul (kabardinski: ИстамбылакIуэ) ili čerkeski genocid (kabardinski: Адыгэм я лъэпкъгъэкIуэд) je naziv za masovno protjerivanje čerkeskog stanovništva sa Sjevernog Kavkaza koje je carska Rusija provela 1864. godine po završetku kavkaskih ratova. Prema procjenama, deportirano je između 700.000[1] do milion Čerkeza, uglavnom na područje današnje Turske, a možda je i do 50% umrlo kao posljedica tog postupka.[2] Najniže procjene govore o minimumu od 100.000 poginulih.[3]

Uvod[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Rusko-čerkeški rat

1850-ih, Čerkezija je na zapadu Kavkaza imala površinu od 55.663 km2 te brojala oko dva miliona stanovnika.[4] Prostirala se nad velikim dijelom zapadnog Kavkaza, na sjeveru sve do kerčkog prolaza.[5] Porijeklo Čerkeza seže sve do Bosporskog Kraljevstva iz 8. vijeka p. n. e., te su imali trgovačke odnose sa starim Grcima, osobito sa Atenjanima, te su sudjelovali na olimpijskim igrama. Većinu historije bili su poljoprivredni narod, sa feudalnom i patrijarhalnom društvenom strukturom.[4]

Čerkezija je primila hrišćanstvo pod Bizantskim Carstvom u 5. i 6. vijeku. Iako je Dagestan islamizaran već u 8. vijeku, Čerkezija je ostala izvan arapske i muslimanske sfere utjecaja. [6] U 16. vijeku, stupila je u savezništvo sa Gruzijom te pozvala Rusko Carstvo da ih zaštiti. Car Ivan Grozni imao je čerkešku suprugu.[6] Taj se odnos mijenja u 18. vijeku kada, zbog prijetnje ruske invazije, Čerkezi biraju manje zlo te prelaze na islam kako bi ušli u odbrambeno savezništvo sa Osmanskim Carstvom i Krimskim kanatom.[6]

Od svih kavkaskih naroda, Čerkezi su se borili protiv ruskih osvajanja najduže, preko stoljeća, od 1763. do 1864. - čak i duže od Čečena.[6]

Deportacije[uredi | uredi kod]

Karta lokacija sa kojih su protjerani Čerkezi u Tursku

Kada je završio kavkaski rat, ruski vojnici su izvršili masakre i prisilne deportacije domorodaca, većinom preko Crnog mora u današnju Tursku. Neke od tih izbjeglica, Turci su nekoliko godina kasnije regrutirali kako bi se borili protiv Srba, ali su kasnije gotovo svi preseljeni u unutrašnjost Anatolije.[6]

Ruski general Nikolaj Jevdokimov je dobio zadatak izvršiti prisilno raseljavanja Čerkeza uz pomoć vojske i kozaka: već 1860., oko 4.000 familija je lađama napustilo regiju Kuban i krenulo prema Turskoj.[6] Okruženi ruskom vojskom, jedna enklava kavkaskih domorodaca, na današnjem području Sočija, je uzalud pozvala Osmanlije i Britance upomoć.[6]

1861., car Aleksandar II je primio delegaciju čerkeških starješina koji su mu ponudili prihvaćanja ruskog vazalstva ako se ruski vojnici povuku izvan rijeka Kuban i Laba, ali je njihov prijedlog odbijen.[6]

1862., krenulo je sustavno uništavanja čerkeških sela, dok su usjevi namjerno zgaženi od konja kozaka.[7] Oni koji su prihvatili rusku vlast su odvedeni od ruske vojske kako bi se preselili na sjever, dok su oni koji su odbijali odvedeni do obale kako bi ih deprotirali u Tursku. Žene i djeca koji su preživjeli vatre po uništenim selima su često umirali od gladi u šumama i planinama.[7] I druga manja kavkaska plemena - Psku, Akcipsu, Aibgo i Džigit - su još gore nastradala, jer su istrijebljena sve do posljednjeg čovjeka.[7] Dio Čerkeza koji su prihvatili rusku vlast su postali ruski građani te su i služili u ruskoj vojsci.[8] Deportacije su otpočele 28.5. 1864. Ruski historičar Adolf Berge je zapisao uslove ljudi koji su čekali kraj obale:

Doista, čije srce ne bi dirnulo vidjeti, primjerice, ukočen leš čerkeške žene koja leži na maglovitoj zemlji ispod neba sa dvoje djece, od kojih jedno umire dok drugo pokušava utažiti glad sisanjem mrtvih majčinih grudi? I takve scene nisu bile rijetkost.[7]

Čerkezi su ukrcani na turske i grčke brodove, i to često po nekoliko puta više nego su plovila mogla nositi. Zbog toga, dobar dio brodova je potonuo u moru. Uslovi u Osmanskom Carstvu bili su takođe vrlo surovi, gdje je zbog manjka higijene izbila epidemija tifusa.[9] Na 100.000 emigranata, i do 800 je umiralo svakog dana dokom putovanja.[10] Do oktobra 1864., turski gradovi Trabzon i Samsun su zabilježili sveukupno 100.000 smrtnih slučajeva imigranata. U Trabzonu je smrtnost dosegla gotovo 50%, pošto je tamo sveukupno zabilježeno oko 220.000 izbjeglica, od čega je 10.000 prodano kao roblje.[11] 74.206 Čerkeza je registrirano kada su prošli kroz Bospor da bi ih naselili prema jugu zemlje.[12]

Sveukupno, oko 500.000 ljudi je deportirano u Tursku. Uz to, oko 200.000 osoba je dobrovoljno migriralo usred rata već prije, 1858., dok je dodatnih 120-150.000 Čerkeza raseljeno na drugim mjestima Kavkaza po naredbi ruske vlade.[13] Hermann Daniel, koji je pažljivo posmatrao taj događaj, navodi da je do 1875. sveukupno 1.008.000 raseljeno, od čega je 595.000 naselilo razne evropske osmanske provincije. Berge tvrdi da su čerkeške migracije bile ukupno 493.194 osoba između 1858. i 1866., te 332.068 samo između 1863. i 1864., dakle sveukupno 825.262 izbjeglica.[14] S obzirom da se procjenjuje da je mortalitet bio i do 50%, procjene o broju mrtvih sežu od 350.000,[1] pa i do milion.[13] Najniže procjene govore o minimumu od 100.000 poginulih.[3]

Od tada, oko 90% Čerkeza je živjelo u egzilu, uglavnom u Turskoj i na Bliskom istoku. Njihova napuštene domove i zemlju Rusija je kolonizirala Rusima, Ukrajincima i Armencima. Dio Gruzijaca naselio se i u Abhaziju, što je dovelo do gruzijsko-abhaškog sukoba.[6] Nakon deportacija, broj preostalih Čerkeza bio je tek 40-60.000, ili tek oko 4-6% prvotnog stanovništva.[2]

Moderne interpretacije[uredi | uredi kod]

Istanbulska komemoracija žrtava progona iz 1864.

George Ditson, koji tvrdi da je prvi Amerikanac koji je posjetio Čerkeziju, je povukao paralelu između podređivanja Čerkeza i američkih Indijanaca u 19. vijeku.[15]

Paul Henze navodi da je deportacija Čerkeza poslužila kao presedan za armenski genocid.[16] Razni historičari tvrde kako ruska vojska nije prije masovno raseljavala cijele nacije, čak niti prilikom osvajanja Sibira, te da se ono dogodilo stoga jer su znali kako neće moći potčiniti Čerkeze.[17] Neki akademičari stoga smatraju da je masovni i sustavni progon Čerkeza iz njihove domovine bio genocid. Oko ovoga se vodi rasprava, pošto neki smatraju da se političari i vojnici ne mogu okriviti za neki zločin koji je definisan i utvrđen tek stoljeće nakon što se odigrao.[8]

U samoj Rusiji, odnosno na području Kavkaza, je preispitivanje masovnog protjerivanja Čerkeza prestalo biti tabu tema tek nakon raspada SSSR i uvođenja demokracije u modernu Rusiju. Godine 1992. je Vrhovni sovjet Kabardino-Balkarije, ruske republike gdje živi Čerkezima srodno kabardinsko stanovništvo, izglasao deklaraciju kojom se progon Čerkeza proglašava genocidom.[18][19] Godine 1994. je isti primjer slijedio parlament Adigeje, male republike na sjeveru Kavkaza u kojoj Čerkezi čine oko 20 % stanovništva.[20] 15. oktobra 1997. je Narodni sabor (parlament) tada nepriznate države Abhazije progon Čerkeza proglasio zločinom protiv čovječnosti.[21][22]

20.5. 2011., Gruzija je godine 2011. postala prva suverena i međunarodnbo priznata država čiji je parlament zvanično priznao čerkeški genocid.[23]

Tijekom Olimpijade 2014. u Sočiju, razne čerkeške skupine su iskazale interes da se vrate natrag u svoju domovinu, pogotovo nakon rat u Siriji. Međutim, moderna ruska vlada je izjavila da ih ne smatra zemljacima, niti da ima osnove da se vrate.[24]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 Horvath 2011, str. 9
  2. ↑ 2,0 2,1 Colarusso & Richmond, str. 2
  3. ↑ 3,0 3,1 Hoppe & 2.10. 2011
  4. ↑ 4,0 4,1 Shenfield 1999, str. 1
  5. ↑ Horvath 2011, str. 8
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 6,5 6,6 6,7 6,8 Shenfield 1999, str. 2
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Shenfield 1999, str. 3
  8. ↑ 8,0 8,1 Ellman 2015, str. 145-147
  9. ↑ Shenfield 1999, str. 3-4
  10. ↑ Şaşmaz 1998, str. 347
  11. ↑ Şaşmaz 1998, str. 349
  12. ↑ Şaşmaz 1998, str. 353
  13. ↑ 13,0 13,1 Shenfield 1999, str. 4
  14. ↑ Adams, Hallaq & Little 1991, str. 202-203
  15. ↑ Shenfield 1999, str. 5
  16. ↑ Shenfield 1999, str. 6
  17. ↑ Shenfield 1999, str. 4-5
  18. ↑ „Постановление Верховного Совета К-БССР об осуждении геноцида черкесов от 7 февраля 1992 г. № 977-XII-В”. Arhivirano iz originala na datum 2012-07-15. Pristupljeno 2015-04-17. 
  19. ↑ Постановление Парламента Кабардино-Балкарской Республики от 12.05.1994 № 21-П-П (об обращении в Госдуму с вопросом признания геноцида черкесов)[mrtav link]
  20. ↑ Постановление ГС — Хасэ Республики Адыгея от 29.04.1996 № 64-1 «Об обращении к Государственной Думе Федерального Собрания Российской Федерации»
  21. ↑ „Постановление Народного Собрания − Парламента Республики Абхазия «Об акте депортации абхазов (абаза) в XIX веке» — Сухум, 15 октября 1997.”. Arhivirano iz originala na datum 2013-08-09. Pristupljeno 2015-04-17. 
  22. ↑ Жемухов Суфьян. Признание без независимости: Абхазия в международном контексте — Радиостанция «Эхо Москвы», 06 сентября 2012.
  23. ↑ Grebennikov 2015, str. 71-81
  24. ↑ Wiley 2015

Literatura[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Čerkesko_muhadžirstvo&oldid=41752043