Aulularia (Plaut)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Ćup sa zlatom (Plaut))
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ćup sa blagom (Aulularia)
Pozorišna maska za lik starca (zidna slika iz Palerma, 1. vek pne.)
Napisao:Plaut
LikoviEuklion (škrti starac)
Megador (sused Euklionov)
Eunomija (sestra Megadorova)
Fedrija (kći Euklionova)
Likonid (sestrić Megadorov)
Strobil (rob Likonidov)
Stafila (stara služavka Euklionova)
Kongrion i Antrak (kuvari)
Porodični Lar (govornik prologa)
Flautisti
Datum premijereoko 200. pne.
Mjesto premijereRim
Originalni jezikLatinski
ŽanrPalijata
RadnjaAtina u Grčkoj, ulica ispred Euklionove i Megadorove kuće te kod hrama Vere

Aulularia je latinski naslov komedije rimskog književnika Tita Makcija Plauta, koja se sastoji od prologa i pet činova. Na srpskohrvatski se, između ostalog, prevodi kao Ćup sa blagom ili samo Ćup[1] te kao Komedija o lončiću, Škrtac ili Tvrdica[2] Datiranje je nesigurno, no može se pretpostaviti da je prikazana oko 200. pne.[3] Premda je komedija sačuvana nepotpuno i izvorni završetak je izgubljen, ona je bila toliko slavna, da je u 15. veku humanista Antonio Urceo osetio potrebu da joj dopiše uobičajeni sretni završetak, koji je postao klasičan, pa se i danas često uključuje u izdanja ovog Plautovog komada. Slava ove komedije nije potamnela ni u 17. veku, tako da je veliki francuski dramatičar Molière po uzoru na nju napisao svoje remek-delo Škrtac.

Zaplet[uredi | uredi kod]

Stari škrtac Euklion nasledio je ćup pun novca i sad živi u stalnom strahu da će mu ga neko ukrasti te ga panično čuva od stvarnih i imaginarnih pretnji. ("Ćup" se na latinskom kaže aula, a deminutiv glasi aulula, pa odatle i naziv komada). Euklion ne zna da je njegova kćerka Fedrija zatrudnela s mladićem po imenu Likonid. Fedrija se ni u jednom momentu ne pojavljuje na sceni, no u važnom dramskom trenutku publika će začuti njene jauke od bolnih trudova.

Prvi je sused Euklionov stari bogataš Megador, koji je slučajno Likonidov ujak. Megadora sestra Eunomija nagovara da konačno pronađe ženu za sebe. Tako Megador odluči da zaprosi Fedriju, ćerku Euklionovu, te odlazi k susedu ne bi li zatražio ruku njegove ćerke. Njih dvojica se dogovore da će tog istog dana proslaviti svadbu. Euklion pomisli od Kongriona, kuvara koji je unajmljen da pripremi svadbeni obed, da je lopov, jer ga čuje kako nekoliko puta izgovara reč "ćup", te ga zato izudara, ali onda shvati da ga je to samo uhvatila paranoja, pa dopusti kuvaru nastavi s pripremanjem hrane. Kako bi se ipak osigurao, Euklion odluči da sakrije ćup s blagom u hramu boginje Fides (= Vere). Strobil, rob Likonida, Megadorovog sestrića, zaljubljenog u Fedriju, vidi Eukliona kako sakriva ćup i upravo ga hoće uzeti kad se stari škrtac vrati jer ga je ipak odlučio premestiti u Silvanov gaj. No tamo ga prati i rob Strobil, koji se konačno domogne ćupa i sakrije ga u Megadorovoj kući. Strobil tad pokuša da otkupi svoju slobodu nudeći ćup Likonidu, koji to odbija i stane da ispituje svog roba o tome odakle mu taj ćup.

Na ovom se mestu tekst sačuvan u rukopisima prekida. Iz sačuvanih sažetaka ove komedije doznajemo da je Euklion na kraju dobio natrag svoj ćup sa blagom i dao ga Likonidu i Fedriji, koji se venčavaju u srećnom završetku tipičnom za novu atičku komediju, koja je poslužila kao uzor za celokupnu rimsku palijatu. U izdanju koje je objavila biblioteka Penguin Classics prevodilac E. F. Watling dopisao je završetak kakav je komedija mogla izvorno imati, na temelju sačuvanih sažetaka i nekoliko postojećih fragmenata izvornog dijaloga.[4] I drugi su pisci tokom vekova dopisivali vlastite verzije završetka ove komedije; pored Antonija Urcea krajem 15. veka, jednu je verziju napisao i Martinus Dorpius početkom 16. veka.

Komedija nesporazuma[uredi | uredi kod]

Ova komedija ima dosta jednostavnu i linearnu radnju, a karakteriše je humor koji proizlazi iz nesporazuma. Do vrhunca dolazi kad Likonid odlazi Euklionu priznati mu da je silovao njegovu ćerku. Pronalazi starca koji je upravo primetio da mu je dragoceni ćup s blagom ukraden i koji zato viče iz sve snage zbog nasilja koje se odigralo. Likonid, koji se oseća krivim, veruje da Euklion misli na nasilje koje je sam Likonid izvršio nad Fedrijom. Međutim, Euklion ne zna ništa o tome šta se dogodilo njegovoj ćerki, a Likonid ne zna ništa o krađi Euklionovog ćupa. Tako njih dvojica započinju razgovor pun nesporazuma i zabune, komičan za publiku, koja dakako zna za oba događaja i stoga prepoznaje izvor zabune. Pri tom i jedan i drugi sve vreme koriste ličnu zamenicu ženskoga roda (ea), no za Eukliona ona označava ćup (aulula), a za Likonida devojku (puella). Ť

Struktura[uredi | uredi kod]

Argument[uredi | uredi kod]

U sačuvanim rukopisima Aulularia počinje s dva argumenta, tj. s dva kratka sažetka drame. Te argumente nije pisao Plaut, već su dodati kasnije, nakon Plautove smrti. U njima se daje kratak pregled sadržaja drame, s posebnom osvrtom na opšte okolnosti, razvoj zapleta i njegov epilog. Drugi argument u Ćupu ima oblik akrostiha, a tu formu nalazimo i u argumentima nekih drugih Plautovih drama:[5]

Aulam repertam auri plenam Euclio
Vi summa servat, miseris adfectus modis.
Lyconides istius vitiat filiam.
Volt hanc Megadorus indotatam ducere,
Lubensque ut faciat dat coquos cum obsonio.
Auro formidat Euclio, abstrudit foris.
Re omni inspecta compressoris servolus
Id surpit. Illic Euclioni rem refert.
Ab eo donatur auro, uxore et filio.
Agilni Euklion ćup pun blaga pronađe
u kući i onda na njega iznuren netremice pazi.
Likonid njegovu ćerku obljubi.
U brak s njom siromašnom Megador bi da stupi i
lično za svadbu unajmi dva kuvara s namirnicama.
A Eukliona strah zbog blaga muči, pa ga nosi van.
Rob onog što je ćerku mu obljubio sve to vidi
i ukrade blago. Mladić pak celu stvar javi Euklionu,
a ovaj ga daruje i blagom i ženom i sinom.

Prolog[uredi | uredi kod]

Komad počinje prologom, koji je dat u formi monologa za koji se može reći da stoji izvan same komedije. Stoga ni lik koji ga izgovara ― a radi se o porodičnom Laru, božanskom "čuvarkući" u tradicionalnoj rimskoj religiji ― nije konzistentan s ostalim likovima u drami. Lar se nakon prologa više i ne pojavljuje u komediji; radi se zapravo o liku koji je karakterističan za rimsku kulturu i religiju, a to je neuobičajeno, s obzirom na to da u palijati, pisanoj po uzoru na grčke originale, pojavljuju samo grčki likovi, makar oni često imaju karakteristike koje su zapravo bile tipične za Rimljane. I Plautova odluka da ovu komediju otvori jedan takav lik može se smatrati delom procesa adaptacije i prilagođavanja grčke komedije rimskom mentalitetu i senzibilitetu. Ipak, ambijent, likovi i događaji ostaju u osnovi grčki, pa tako nerealni i uvredljivi prema ljudima plemenita roda nisu bili podvrgnuti cenzuri ili kritici zbog nedostatka istinoljubivosti. Tako su se Rimljani prepuštali svetu fantazije, tj. Grčkoj, kakvom su je oni videli krajem 3. i početkom 2. veka pne.

"Porodični Lar" ima trostruku funkciju, koja je direktno povezana s temom drame, a i sama pozicija ove uloge implicira njenu početnu svrhu. Pre svega, prolog definitivno ima karakter uvoda. Tu se izlaže tema komedije i traži se pažnja publike. Tu se otkrivaju ključni elementi, odnosno ljubavna priča oko devojke i važnost ćupa s novcem. Na drugom mestu, prolog treba da ukratko predstavi i glavne likove, tako da oni, kad se pojave na sceni, već imaju ocrtane konture svojih ličnosti, tako da publika može brzo razumeti i ceniti učinak koji u određenom kontekstu proizvodi svaki dijalog i svako ponašanje likova na sceni. Napokon, u prologu se iznose i činjenice o nekim događajima koji su se dogodili pre početka radnje i koji se u samoj komediji više neće obrađivati ili će biti tek nagovešteni. Na primer, samo je u prologu spomenut noćni ljubavni susret dvoje mladih tokom proslave Cererine svetkovine. Pa i priča o tome kakva je bila sudbina ćupa tokom prethodnih godina, makar je od dosta male važnosti za sam zaplet, ispričana je samo u prologu i ima za cilj da postavi okvire u kojima će se odvijati radnja komedije. No ta su obaveštenja prilično važna za celu predstavu, jer bez njih ni komični efekti ni sam narativ ne bi bili razumljivi i delotvorni.

Prolog koji recituje Lar familiaris u celini glasi:

Da se neko ne bi pitao ko sam pa ja, reći ću ukratko.
Ja sam porodični Lar, čuvar ove kuće
iz koje me sad videste kako izlazim. Ima već godina
mnogo otkad taj dom nastavam i čuvam,
još od dede i oca ovoga što tu sad živi.
No preklinjući me njegov mi je deda, kradom od svih
poverio blago od zlata: u sred ognjišta pohranio ga je
i molio me da ga pazim i čuvam samo za njega.
A on je bio tako škrt da, i kad je umirao,
nikako ga nije hteo pokazati svome sinu:
više je voleo sina u oskudici ostaviti
nego mu pokazati to blago.
Ni zemljište nije bilo veliko što mu ga je ostavio
da od njega živi uz veliki napor i muku.
Kad je umro taj što mi je poverio zlato,
počeo sam da gledam hoće li mi njegov sin
veće ukazivati počasti no što mu je otac običavao.
A on se ustvari sve manje za mene brinuo
i sve manjim me počastiima obasipao.
Isto se ja prema njemu poneh: i njemu je svanuo poslednji dan.
Iza sebe je ostavio sina, koji ovde sad stanuje,
jednakih osobina kao što mu u dede i oca bejahu.
No on ima ćerku jedinicu, koja mi svaki dan prinosi žrtve,
bilo tamjan, bilo vino, šta god joj se već nađe,
a i vence mi daje. Samo radi nje udesio sam tako
da ovaj Euklion nađe ovde ono blago,
da bi što lakše nju udao, ako želi.
Naime, nju je obljubio jedan mladić plemenita roda.
Taj mladić zna ko je ta s kojom je legao,
ona njega ne zna, a ne zna ni otac da je ona obljubljena.
Danas ću udestiti da ovaj starac što u susedstvu živi
nju za ženu zaprosi. To ću učiniti zato
da bi je lakše oženio onaj koji ju je obljubio.
A ovaj starac što će je danas zaprositi,
on je zapravo ujak onoga mladića, koji je nju
obnoć zaskočio tokom Cererine svetkovine.
Ali evo već, moj starac po običaju viče unutra.
Staru je služavku van izbacio, da ne sazna tajnu.
Valjda hoće da proveri zlato, da mu ga neko nije ukrao.

1. čin[uredi | uredi kod]

Rimski ćup pronađen na lokalitetu Sexaginta Prista u današnjoj Bugarskoj

Euklion je stari škrtac koji je u svom vrtu pronašao ćup sa zlatom, koji je tamo zakopao njegov deda, škrtac poput njega. Od trenutka tog otkrića ćup sa zlatom postaje jedina misao Euklionova i njegova opsesija, koja uslovljava način na koji on gleda na sve što se oko njega događa i govori. Euklion prvo sakrije ćup u svojoj kući, pun nepoverenja prema svojoj staroj služavci, a onda krene na trg.

2. čin[uredi | uredi kod]

No, baš dok izlazi iz kuće sretne suseda Megadora. Ovaj je već u odmaklim godinam i, po savetu sestre Eunomije, zatraži ruku Euklionove ćerke. Euklion odmah pomisli da je Megador saznao za ćup sa zlatom, te odbija njegovu prošnju, ali zatim promeni mišljenje kad čuje da Megador ne očekuje nikakav miraz uz Euklionovu ćerku. Uputi se onda na trg, pri tom nesvestan činjenice da će njegova kći roditi dete kao rezultat silovanja koje je počinio mladi Likonid, sestrić Megadorov. Strobil, rob Likonidov, uputi se po Megadorovom naređenju na trg, tamo kupi namirnice i unajmi dva kuvara, a zatim ih vodi Euklionovoj kući, gde počinju kuvati za svadbu, koja je zakazana za isto veče. Uto se s trga vrati škrtac Euklion, ugleda otvorena vrata kuće i unutra čuje veliku buku, te pomisli da je u njegovoj kući upravo u toku pljačka.

3. čin[uredi | uredi kod]

Treći čin započinje raspravom između Eukliona i kuvara Kongriona. Euklion pomisli da se Megador želi dočepati njegovog ćupa sa zlatom uz pomoć kuvara, te iznese ćup iz kuće, nakon čega dopusti kuvaru da se vrati unutra. I dalje na oprezu i pun nepoverenja, ostavlja suseda, kojega je sreo ispred kuće, i razmišlja o tome na kojem bi mestu mogao sakriti ćup.

4. čin[uredi | uredi kod]

Strobil, rob Likonidov, vidi kako Euklion sakriva ćup u hramu boginje Fides (= Vere), jer zaključi da će mu blago biti najsigurnije pod okriljem boginje koja štiti veru i poverenje. No Euklion opazi Strobila i žestoko ga napadne. Ovaj ne odustaje i nastavlja da prati starca, te se napokon uspe dočepati ćupa, koji je na kraju bio završio izvan grada, u Silvanovom gaju. U međuvremenu Likonid, uz pomoć svoje majke Eunomije, otkrije Megadoru sve što se dogodilo i saopšti svoju odluku da se oženi Fedrijom. Izašavši iz ujakove kuće sreće Eukliona, koje je očajan zbog krađe ćupa. Mladić mu tu odluči priznati da je on taj koji je počinio nasilje nad "njom" (tj. ćerkom Euklionovom), no starac sve vreme misli da mladić pod "njom" podrazumeva ćup (aulula). Tako usledi jedan od delova komedije s najvećim komičnim efektom na publiku. Na kraju se njih dvojica sporazumeju i Euklion mladiću daje dopuštenje da se oženi Fedrijom.

5. čin[uredi | uredi kod]

U petom činu, koji je do nas došao bez završetka, Likonidov rob Strobil otkriva svom gospodaru da je pronašao ogromno blago, koje Likonid odmah povezuje s Euklionovim ćupom. Na tom se mestu komedija prekida, ali se može s velikom verovatnošću pretpostaviti da je Likonid uzeo blago od roba, možda u zamenu za slobodu, te da ga je vratio Euklionu, koji ga je pak kao miraz uz ćerku Fedriju ustupio Likonidu.

Likovi[uredi | uredi kod]

Glavni[uredi | uredi kod]

Lik roba komediji s pozorišnom maskom (bronzana statueta, početak 3. veka pne.)
  • Euklion je tipični lik škrtog starca. Ta njegova glavna karakteristika, kakav je već čest slučaj u komediji, prenaglašena je da bi se postigao očiti komičan učinak, jer lik tako poprima odlike čistog i evidentnog ludila. Ljubomora koju oseća prema svom ćupu nagoni ga da oseća nepoverenje prema svakoj osobi koju sreće i s kojom razmeni nekoliko reči. Po njegovim dijalozima vidimo i da ispoljava izuzetno nasilje i ljutinu prema svakome ko se nađe između njega i novca.
  • Megador je kao lik postavljen nasuprot Euklionu, s obzirom na to da su obojica približno iste dobi, no imaju sasvim različit odnos prema novcu. Euklion je siromašan i škrt, Megador je dobrostojeći i ne obraća pažnju na svoje troškove. Ta je razlika istaknuta u nekoliko situacija, npr. u pripremama za svadbeni pir.
  • Likonid bi možda mogao biti protagnist, ali kako nam nije sačuvan završetak komedije, ne može se znati kolika je težina je na kraju data ovom liku. Ustvari, on se prvi put pojavljuje dosta kasno u drami i na sceni zbija relativno malo šala. Nalazimo ga kako se s ujakom bori za devojku, no taj odnos između njih dvojice zapravo ne utiče na tok događaja. Jasna je funkcija koju u Plautovim komedijama ima ovakav lik, tj. lik mladića upetljanog u neku ljubavnu vezu, koji se suočva s tipičnim suparnicima, kakav je škrti starac.
  • Strobil je Likonidov rob i jedan je od glavnih likova komedije, kakav je slučaj s likom roba i u mnogim drugim komadima. Njegova duhovitost i lukavost omogućuju mu da se šegači s vlasnikovim suparnikom, a sve u nadi da će isposlovati i slobodu za sebe, ako ispuni obećanje i pomogne svom mladom gospodaru u situaciji koja se čini beznadežnom.

Sporedni[uredi | uredi kod]

  • Porodični Lar je sporedan lik, čija je funkcija da u prologu najavi i uvede predstavu. Sam izbor lika ima svrhu uvoda u smislu porodičnog ambijenta kao "mesta" odvijanja radnje.
  • Stafila je stara Euklionova robinja, znatiželjna, rdzažljva, ali ipak uslužna i marljiva. Čudno je to što joj se kao glavna karakteristika može pripisati sklonost piću, kako potvrđuje i etomologija njenog imena, koje znači "gomila grožđa".
  • Eunomija, makar se kao lik pojavljuje tek usput, od velike je važnosti kao motiv za razvitak dramske radnje. Ona je ta koja nagovara Megadora da pronađe ženu, a onda i da devojku prepusti Likonidu. U prvom se slučaju pokazuje kao brižna sestra, a u drugom kao majka koja u sinovljevo ime ulazi u sukob s bratom.
  • Kongrion i Antrak su dva kuvara koje je Megador unajmio za da pripreme svadbenu gozbu za njegovo venčanje s Fedrijom. Njihovi se likovi pojavljuju tek usput i imaju za cilj da u komediju unesu dodatni humor i zabavu te dozu farsičnosti.
  • Fedrija je ime devojke, Euklionove ćerke. S tačke gledišta zapleta, njena je uloga centralna u odnosu na celu komediju, te bi se po tome njen lik verovatno mogao smatrati protagonistom. No sa scenske tačke gledišta, ona se nikada ne pojavljuje na pozornici. Lik ove devojke postoji samo kao ime, a njen se glas začuje samo u trenutku kad, van pozornice, ona jaukne od porođajnih muka.
  • Flautisti imaju čisto koreografsku ulogu.

Grčki uzori[uredi | uredi kod]

U ovoj se komediji u više aspekata može nazreti grčki svet iz kojega je Plaut crpeo uzore. Do prvog pokazatelja ovih uticaja stiže se etimološkom analizom imena likova; zapravo, ime svakog lika u komediji grčkog je porekla. Tako, na primer, "Euklion" potiče od grčkog priloga éu ("dobro) i glagola kléio ("zaključati") i očito aludira na škrca koji je dobro zaključao svoje blago; takvu etimologiju, dakako, nema Lar, koji je u potpunosti rimskoga porekla. U tekstu ima i nekih grčkih reči ili latinskih reči koje su poreklo grecizmi, no uglavnom se radi o specifičnim termina čije razumevanje nije predstavljalo teškoću za rimsku publiku.

U ovom se komadu nalaze još dva zanimljiva detalja koja ukazuju na grčki uticaj. Prvi se tiče bdenja tokom Cererine svetkovine, tokom koje je mladi Likonid obljubio devojku; u Rimu su se svakako održavale svetkovine u Cererinu čast, no u njima učestvovale samo udate gospođe i njihovo se trajanje nije protezalo na celu noć. Gotovo je sigurno da Plaut zapravo govori o Tesmoforijama, svetkovini koja se u čast Demetre održavala u Eleusini i koja se možda i završavala nekom vrstom slobodnog vođenja ljubavi na otvorenom. Ni drugi se detalj ne uklapa u rimski svet; u Plautovo vreme u Rimu nije postojala magistratura magister curiae, koju spominje Euklion, pa se verovatno radi o spajanju funkcija nekog rimskog i nekog atinskog magistrata. Vidimo da Plaut u oba slučaja nalazi za potrebnim da u tekst uključi elemente grčkog originala za koje ne može naći ekvivalent u rimskom svetu.

Dugo se verovalo da je Plaut ovu komediju napisao po uzoru na Menandrovog Namćora. Međutim, kad je 1958. otkriven papirus s gotovo celim tekstom ove Menadrove drame, videlo se da se između nje i ovog Plautovog komada ne može uspostaviti direktna veza.

Značaj i uticaj[uredi | uredi kod]

Plautu je ranije pripisivana i komedija Zanovetalo (Querolus), no danas se pretpostavlja da ona predstavlja samo imitaciju Plautovog Ćupa i da potiče s kraja 4. ili početka 5. veka nove ere. Zanovetalo je zapravo nastavak, u kome Euklion umre van zemlje, a pre toga jednom parazitu kaže gde krije svoje blago, pri čemu parazit treba da to blago podeli s Euklionovim sinom Kverolom (Querolus = "Zanovetalo").[6]

U doba renesanse Aulularia je nekoliko puta bila predmet obrade i prerade. Među najranijim su La Sporta (Korpa) Giovannija Battiste Gellija, koja je objavljena u Firenci 1543, te L'Aridosia Lorenzina de Medici. U Dubrovniku je Marin Držić na hrvatskom sastavio komediju Skup, koja je prikazana između 1553. i 1555. na gozbi Saba Gajčina Palmotića. Premda sam autor kaže za svoju komediju da je "sva ukradena iz nekoga libra starijeg neg je starost ― iz Plauta", ipak je Držić svoju preradu obojio u prepoznatljivo dubrovački kolorit, pa je on po tome "u odnosu na Plauta originalniji no Plaut u odnosu na svoj grčki uzor".[7]

Ben Jonson adaptirao je 1597. elemente zapleta iz ove drame za svoju komediju The Case is Altered. Otprilike u to vreme Plautov je Ćup upotrebio i Danac Hieronymus Justesen Ranch (1539–1607) kao uzor za svoju dramu Karrig Nidding (Škrta kukavica). Vrlo uspešnu nizozemsku dramu, Warenar, zasnovanu na Plautovom Ćupu, napisali su Pieter Corneliszoon Hooft i Samuel Coster 1617. godine

Molièreova francuska obrada, Škrtac iz 1668, bila je još uspešnija, pa je sama postala uzor za nove dramske prerade umesto Plautovog originala.[8]

Plaut i Molière[uredi | uredi kod]

Lik škrca u ovoj Plautovoj komediji može se uporediti s likom Harpagona u Molièreovoj komediji Škrtac. Zaplet se u nekim aspektima razlikuje; naime, u Molièreovom komadu preuzeti su i razvijeni oni najzanimljivi delovi iz Plautove komedije, uz određenu doradu, pre svega u vezi s ljubavnim aspektom priče. Najočitiji primer predstavlja Molièreovo dodavanje još jednog para ljubavnika, tj. Harpagonovog sina i njegove devojke, u koju se, međutim, zaljubi i sam Harpagon. Tako se u zaplet uključuje i tema suparništva između oca i sina, koja je doduše prisutna u nekim drugim Plautovim komedijama. Takođe, oko Harpagona se mota čitav niz manje važnih likova, koji su dodati da bi se drama obogatila duhovitim momentima. No pored toga, Plautov i Molièreov lik pokazuju dva različita tipa tvrdičluka. Euklion je siromašni škrtac koji je do tačke ludila privržen svom ćupu ― svom celom imetku. S druge strane, Harpagon se ne zaustavlja kod škrtosti, nego svoju žeđ za novcem zadovoljava tako što se bavi lihvarstvom kako bi uvećao svoju već pozamašnu imovinu. Najzad, za razliku od Plauta, Molière svoj lik smešta u određeni društveni i kulturni kontekst referišući na društvo i običaje svoga vremena.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Milan Budimir, Miron Flašar, Pregled rimske književnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1991, str. 148.
  2. Vladimir Vratović, "Rimska književnost", Povijest svjetske književnosti, Mladost, Zagreb, 1977, str. 222.
  3. George E. Duckworth, The Nature of Roman Comedy, 2nd ed., Norman, Oklahoma University Press, 1994, str. 55.
  4. Plautus: The Pot of Gold and other plays, London 1965, Google Books
  5. T. Macci Plauti Aulularia na www.thelatinlibrary.com
  6. Milan Budimir, Miron Flašar, Pregled rimske književnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1991, str. 167.
  7. Milan Budimir, Miron Flašar, Pregled rimske književnosti, Naučna knjiga, Beograd, 1991, str. 169.
  8. Za različite prerade Plautovog Ćupa v. John Colin Dunlop, History of Roman literature Volume 1 , London 1823, pp.160 ff