Édouard Manet

Izvor: Wikipedia
Édouard Manet

Fotografija Nadara iz 1880. god.
Polje slikarstvo - crtež - grafika
Pokret realizam, impresionizam
Djela Mali frulaš
Doručak na travi
Olimpija
Smaknuće Cara Maksimilijana u Meksiku
Bar u Folies-Bergère
Uticaj od Gustave Courbet, Diego Velázquez i Francisco Goya

Édouard Manet (Pariz, 23. siječnja 1832. - Pariz, 30. travnja 1883.), francuski slikar i grafičar, realist i impresionist; jedna od prvih osoba moderne umjetnosti.

Životopis[uredi - уреди]

Olimpija, 1864., d'Orsay, Pariz.

Rođen je u Parizu, kao sin visokog zvaničnika francuske vlade, u obitelji koja je htjela da se bavi pravom. No, ujak ga je od malena vodio u Louvre, te ohrabrio da se počne baviti slikarstvom. Nakon što nije prošao na ispitu za mornaricu, bio je učenik akademskog slikara Thomasa Couturea. Kopirao je djela velikih majstora u Louvreu, a na putovanjima kroz Njemačku, Italiju i Nizozemsku na njega su utjecali nizozemski slikar Frans Hals i španjolski Diego Velázquez i Francisco Goya. Najviše je slikao teme koje su tada bile prisutne u realizmu, a to su bili prosjaci, pjevači, cigani, ljudi u kafićima i sl. Prihvatio je izravnu i smjelu slikarsku tehniku u realističnom tretmanu svojih motiva.

Proslavio se slikama Olimpija i Doručak u travi, koje su nakon prvog izlaganja u javnosti početkom druge polovice 19. stoljeća svojim temama i kompozicijom izazvale kulturni skandal. Doručak na travi prikazuje piknik u šumi s nagom ženskom figurom u sjedećem položaju u društvu dva obučena muškarca, što je trenutačno privuklo ogromnu pažnju, ali je doslovno bilo diskreditirano od kritike. Manet biva proglašen vođom od strane mladih umetnika, i postaje središnja figura u sporu između akadememizamakademskog slikarstva s jedne, i buntovničke umjetničke grupe slikara, s druge strane. Manet ipak postaje priznat od strane zvaničnog Salona 1864. godine, koji mu priznaje dve slike, i 1865. godine on izlaže „Olimpiju“, portret nage žene zasnovan na Tizianovom prikazu Venere. Ova slika ponovo izaziva veliku pozornost, i protest akademskih krugova zbog takozvanog „neortodoksnog realizma“.

Francuski pisac Emil Zola je 1866. godine dao vrlo pozitivne kritike Manetove umjetnosti u francuskom listu „Figaro“ i ubrzo je postao Manetov bliski prijatelj. Manet je služio kao oficir u francuskoj vojsci od 1870. do 1871. god. tijekom francusko-pruskog rata. Po povratku pada pod utjecaj impresionista, pa najveću pozornost pridaje svjetlosnim i atmosferskim efektima i slika snažnim bojama cijelog spektra. Bio je prijatelj s impresionistima Degasom, Monetom, Renoirom, Sisleyem, Cézanneom, te Pissarrom, ali nikad nije sudjelovao u njihovim zajedničkim izložbama, zbog toga što nije želio da bude viđen kao predstavnik skupnog identiteta, i zbog toga što se nije slagao s njihovim protivljenjem izlaganju u pariškom Salonu.

Umjetničko priznanje dobiva tek u kasnim godinama, kada su njegovi portreti postali izuzetno traženi. Jedna od njegovih posljednjih slika izložena je u Salonu 1882. god. i njegov stari prijatelj, koji je u to vreme bio ministar Primijenjenih umjetnosti, dodelio mu je Orden legije časti.

Manet je umro u Parizu 30. travnja 1883. godine, ostavivši pored mnogobrojnih akvarela i pastela, 420 ulja na platnu.